Review
Majstor Eno je živa legenda moderne glazbene kreacije (s naglaskom na ambijentalnu glazbu, te majstor produkcija u vrlo širokom spektru žanrova) izdao je novi album ambijentalne glazbe nakon poduže pauze (od 2003. i January 07003: Bell Studies for the Clock of the Long Now), ako ne računamo sve ostale na i inače kojima radi iako se ovaj album u biti ubraja u kolaboracije to jest zajednički projekt s Leom Abrahamsom i Jonom Hopkinsom. Nakon nevjerojatno dugog staža u glazbi (da se zadržimo samo na tome) od 1971. kada je sve krenulo s Roxy Music, preslušavajući aktualni album jedino se može konstatirati da Eno još ima „ono nešto“.
Možda album nije među njegovim najboljima (nije) pa uspoređujući ga s drugima, što je praktički nemoguća misija kada su u pitanju ovakvi kalibri glazbenika, pretpostavljam da neće njegovi mnogi štovaoci prvenstveno Ena kao skladatelja dakle kreatora glazbe ostati paf i proglasiti ga remek-djelom i bit će u pravu – Small Craft On A Milk Sea sasvim sigurno ne pomiče granice glazbe niti donosi nešto posebno novo (ili ništa) i uzbudljivo – ali s druge strane svaka ambijentalna glazba je poprilićno „ćudljva“ stvar za moj pojam - ali ovaj album čini ono što u pravilu ne uspijeva glazbenicima koji genijalnost ne mogu pribrojiti u svoje karakteristike: album neće promijeniti svijet ali može promijeniti svijet ili glazbenu percepciju slušaocu koji ovaj album bude slušao u pravom okruženju i pravom trenutku.
Možda ovo djeluje kao prekomplicirana izjava i uz previše „ako“ elemenata, ali nije – dovoljno je samo da album preslušavate ne posebno aktivno ili da radite nešto drugo uz njega, naravno s preuvjetom da je to u mirnom i solo okruženju, i – „zgrabit će vas“ prije ili kasnije u tijeku onih svoji 15 tema koje sadrži.
Dinamika albuma je vrlo izražena i sveobuhvatna, ili drugim riječima: glazba je vrlo raznolika popriličnog raspona: od galopirajućih tema koje najbolje pašu u neke SF filmove (što je Eno također radio) do totalno profinjene glazbe. Pa iako se naizgled čini da baš radi tog kompleta album djeluje pomalo disfunkcionalno, po meni je to baš ta karakteristika koja ga čini boljim nego što bi bio da je Eno radio „samo jedan u seriji“ od svojih ambijentalnih albuma (ili kolaboracija).
Ono što vjerojatno najviše smeta na Small Craft On A Milk Sea jest da se neke teme (ili pjesme kako hoćete) čine „prekinute“ prije vremena odnosno čak nedovršene, a neke „preizrađene“ – iako to je samo subjektivan dojam jer netko poput Ena definitivno nikad ne radi takve „ne-iz/dorađene“ albume kao ostali (jer mu izdavačka kuća kuca na vrata i gleda na sat ili mu fali para/suradnika/ideja pa samo da nešto sklepa) – on ih radi jer mu se tako hoće. Dakle, te teme ti se onda ili sviđaju kao eksperiment ili ne, ali to je ono što Brian Eno želio reći ovim albumom i ja ozbiljno dvojim da su i njegovi suradnici Leo Abrahams i Jon Hopkins na to posebno mogli utjecali.
Eh da, za one koji ne znaju ništa o tome - ambijentalan album znači da nitko na njemu ne pjeva, nema Lady Gage ili zbora I.G. Kovačić.
Anastazija Vržina
/
