Review
Gotovo neprimjetni, a stalno prisutni, makar negdje na margini, dobri momci riječke rock-scene, En Face nakon trogodišnje studijske pauze imaju novi album. Ova konstatacija kao stilski stereotip uvoda glazbene recenzije namjerno ide u "Afroditinom" slučaju, jer mi ovaj, inače drag (mada ne i preomiljen) bend nakon nekoliko popravnih ispita napokon ipak dokazuje da album ipak nije njihova forma. Odnosno, oni kao da uporno pokušavaju nadići vlastita ograničenja, karikirajući time vrline koje tako ljupko dolaze do izražaja u formama singla i best-of-kompilacija.
Stil koji En Face vjerno i neumorno njeguju – fini gitarski pop, kojeg će mnogi pomiješati s inferiornijim estradnim žanrovima – kod mene su im odavno priskrbili status svojevrsnog skrivenog blaga. To što su, usprkos nizu sjajnih pjesama, istovremeno radiofoničnih i zaista kvalitetnih, stalno ostajali u sjeni, negdje između "publika", nije me prestajalo čuditi, mada sam odgovor slutio. Odbacivao sam, ga, zapravo, u nadi. Nadi da će se iskazati kad-tad, da će doći do proboja, do konkretnog (remek) djela, do pobjede strpljenja nad ustaljenim procesima. Došla je, tako, evo, i "Afrodita", a to se nije dogodilo. Sve je ostalo isto, potvrdivši time sve one sumnje kojih sam bio svjestan, ali sam se nadao da su ipak preoštre. En Face jednostavno nemaju autorske snage. I to je to.
Albumom za albumom to su pokazivali, kao i tim začudnim ostajanjem na marginama. OK, ovo potonje i nije toliko čudno kad se pogleda što to hara službenim top-listama i kakvi klubovi trenutno cvjetaju diljem Lijepe naše, no nije ipak u pitanju masovni (ne)ukus, već pomanjkanje snage u motorima samog benda. Evo, da se konačno uhvatim najnovijeg domaćeg uratka, ove teze vrlo jasno dolaze do izražaja kad album, nakon solidnog starta zapadne u sivo područje s bezličnima "To sam ja" i "Sreća". Fini gitarski pop nije sam po sebi dovoljan za kakvoću i baš u ovakvim nenadahnutim pjesmama, kakvih se također nanizalo kroz dugi život benda, konačno mi je kristalno jasno zašto En Face nije najbolji bend u Hrvata, što bi po nizu singlova okupljenih na službenoj kompilaciji iz 2003. bilo gotovo logično.
Naravno, tu je nekoliko sjajnih komada pop poetike, poput obrade bečejskog benda Eva Braun "Labirint" (inače, najavni singl), gitarama podebljane, lirski arhaične naslovne pjesme (prvi singl po izlasku albuma), nježne minijature "Kad san započne tu" ili diskretnim folkom ozračene "Kad treba, ja sam tu", koji će potvrđivati konstantu u rukopisu autorskog dvojca Sandro Bastiančić / Miro Vidović. Da se razumijemo, i ostatak materijala pristojni je pop, samo nedovoljno nadahnut za bilo što više od soundtracka za lijeno poslijepodne uz kakvu šund literaturu. Baš je zato šteta što ekipa albume ne izbacuje rijeđe, nakon što se sakupi bar sedam ili osam jakih pjesama kakve itekako znaju raditi. Kompilacija "12+4" vrlo uvjerljivo pokazuje koliko En Face mogu biti jaki i uvjerljivi. Oćijukanje s lakšenotnim, estradnim formama čini mi se pritom čak simpatičnim i subverzivnim, poput sjajnog doprinosa Dori s "Kad prestane kiša", vjerojatno najboljom pjesmom koju će ta šundovska kič-parada ikad vidjeti.
"Afrodita", dakle, ne donosi ništa novo za opus En Face, potvrđuje sve njihove vrline i mane, održavajući razinu solidnosti taman toliko da ne prijeđu u bljutavost. Neobavezna lektira koja neće nikoga oduševiti ili uzbuditi, ali ni uvrijediti ili udaviti. Više nego uvjerljiv doprinos ostanku benda u zoni samozatajnosti, ali, bojim se, ne one s pozitivnim predznakom.
Toni Matošin
