Power Up

Review

AC/DC nije grupa koju treba posebno predstavljati. Pola ih ljudi obožava, druga polovina misli da su im sve pjesme iste. Grupa koja ima toliko prepoznatljiv zvuk da se odmah zna tko su već po prvom odsviranom taktu. Grupa koja je pokrenula vjerojatno najveći broj tribute grupa na svijetu. To je grupa koja je prije četrdeset godina izdala jedan od najprodavanijih albuma u povijesti suvremene glazbe i time se stavila u poziciju jedne od najvećih grupa u postojanju uopće. Njihova je slava vječna i, voljeli li ih ili ne, svi su čuli bar nešto od njihovoga golemog opusa.

Album “Rock and Bust”, izašao 2014. godine, u jednom se trenutku činio kao posljednje što će AC/DC imati za reći u karijeri. Odlaskom gitarista Malcolma Younga te godine u mirovinu zbog narušenog zdravlja, grupa je izgubila bitnog člana i jednog od osnivača, a u jednom su trenutku iz grupe izašli svi članovi iz ovih ili onih razloga osim gitarista Angusa Younga i nastavak se stvarno činio kao nemoguća misija. Međutim, prije točno tri godine napušta nas Malcolm Young i grupa koristi njegovu preranu smrt kao katalizator da se okupi još jednom i snimi album koji će poslužiti kao svojevrsna posveta njegovom liku i djelu. Članovi su grupe posegnuli za idejama koje je Malcolm ostavio iza sebe i rezultat toga je “Power Up”, ponajbolji album grupe još od “The Razors Edge” iz 1990. godine.

Problem s ovime jest što s posljednjih nekoliko albuma, ljestvica i nije bila postavljena vrlo visoko, no iskreno govoreći, ljestvica je spuštena još četrdesetak godina prije i sve od albuma “For Those About to Rock”, AC/DC muku muči rekreirati energiju vremena Bona Scotta ili bar albuma “Back in Black”. U tom se kontekstu, spomenuti album “The Razors Edge” i ističe svojom kvalitetom među ostatkom novije diskografije, no već od albuma “Ballbreaker” iz 1995. godine, AC/DC ne uzburkavaju vodu već plove srednjom strujom izvodeći svoje hitove na sve većim i većim turnejama uživajući u statusu jednih od velikana.

Neke temeljite promjene nitko nije očekivao niti na novome albumu i već od prvih taktova uvodne “Realize” jasno je da se AC/DC nisu odlučili napokon snimiti progresivnu rock operu o ratu struja između Thomasa Edisona i Nikole Tesle. Angusovi gitarski rifovi i vokal Briana Johnsona igraju svoju vječnu igru preko savršeno uigrane ritam-sekcije i svi su klasični sastojci za dobru rock zabavu prisutni. Ispeglana produkcija Brendana O’Briena daje prostora instrumentima i zvuk je prikladno bombastičan, iako ponešto sterilan. Slijede vrlo dobra “Rejection” i zarazna “Shot in the Dark” koja je s pravom odabrana za najavni singl albuma. Iznenađenje albuma pripada četvrtoj pjesmi “Through the Mists of Time” koja zvuči kao da je zalutala iz kataloga Rolling Stonesa, a svojim skoro melankoličnim tekstom prilično odskače od standardnih tema brze vožnje, seksa i rock’n’rolla. Usput rečeno, ovo je prvi album još od 1985. i “Fly on the Wall” koji ne spominje rock ili izvedenice u naslovima pjesama.

“Kick You When You’re Down” ponešto pati od sporijeg ritma i vrlo repetitivnog refrena, ali grupa se ispravlja već na sljedećim pjesmama. “Witch’s Spell” uspijeva posložiti sve elemente i zvučati kao jedan od klasičnih hitova grupe, bez da zvuči kao kopija, dok “Demon Fire” napokon ubacuje u višu brzinu i vjerojatno je najbolja pjesma na albumu čemu doprinosi i manja formulaičnost u kompoziciji. “Wild Reputation” i “No Man’s Land” opet usporavaju i pri tome pate od vrlo jakog slučaja déjà vu-a jer se čini da koriste usporene verzije rifova koje smo već čuli više puta (neki bi rekli quelle surprise). “Systems Down” nas lagano privodi kraju albuma i standardna je pjesma kakvih AC/DC ima na desetke razbacanih po zadnjih nekoliko albuma. Stvari ipak završavaju bolje s poletnom “Money Shot” koja ima jedan od boljih refrena na albumu te posljednjom, borbenom “Code Red”.

Na kraju možemo reći da onaj tko traži AC/DC album sa svim elementima koji jedan takav album i čine, pronaći će ga na “Power Up-u”. Svojom kvalitetom on svakako pripada u bolju polovinu diskografije i uz malo sreće, privući će grupi i ponešto novih sljedbenika. Na ovome je mjestu teško proricati budućnost. Ona je često iznenađujuća i djeluje na tajanstvene načine. AC/DC možda i snimi još nešto, ali ako ovo i bude posljednji album što će grupa izdati, mogli smo i puno gore proći, a sve one tribute grupe imaju novih dvanaest pjesama za naučiti.

Boris Čičovački