Review
„White Lies“ smatra se post punk/novovalnim/indie bendom iz Londona. Pri tome ih je vjerojatno najteže svrstati u ovu prvu kategoriju, jer više zvuče kao pop bend iz sredine osamdesetih. Osnovu benda čini tročlana postava: Harry McVeigh (vokal i gitara), Charles Cave (bas gitara, prateći vokal) i Jack Lawrence-Brown (bubnjevi). Na koncertima imaju pojačanje - Tommyja Bowena i Robbyja Leea. Često ih uspoređuju s grupama „The Killers“, „Editors“ i „New Order“, ali nizu usporedaba trebalo bi dodati i poveznice s bendovima iz osamdesetih (primjerice: „Duran Duran“ i „Japan“). Do sada su izdali četiri studijska albuma: „To Lose My Life...“ (2009.), „Ritual“ (2011.), „Big TV“ (2013.), „Friends“ (2016.), te najnoviji „Five“ (2019.).
Naime, nakon turneje kojom su promovirali prethodni album „Friends“, grupa je tijekom proljeća i ljeta 2018. otišla u studio i snimila materijal za novi, svoj peti po redu studijski album, koji su vjerojatno stoga i simbolično nazvali – „Five“. Najavili su ga singlom „ Time To Give“ još u rujnu 2018., no prije objave albuma izišla su još tri singla i dva videa. Album je dobio izuzetno dobre ocjene kritike, neki ga čak smatraju njihovim najboljim ostvarenjem otkako su izdali svoj album prvijenac „To Loose My Life…“ (2009.), premda smatram da je nepravedno zanemariti njihov vrlo dobar treći album „Big TV“, koji je uostalom dosegnuo i četvrto mjesto britanske top-ljestvice.
Njihov peti studijski uradak sadrži devet lijepih, ali osrednjih pjesama, među koje bih kao svoje osobne favorite izdvojio „Denial“ i „Fire And Wings“. No, krenimo od početka.
Album otvara „Time To Give“ s laganim uvodom na klavijaturama i nježnim vokalom. Pjesma se aranžerski interesantno razrađuje te kasnije pozornost plijeni zaraznim vodećim motivom na klavijaturama. Tekst govori o tome kako autor ima vremena i kako je otvoren za dijalog sa svima i sa svijetom. Sve skupa podosta podsjeća na „The Killers“, ali ima potencijala za često emitiranje na radio-postajama. Iduća je „Never Alone“. U tekstu autor žali jer je pokušao biti (neuzvraćeno) dobar, pa zvuči pomalo pretenciozno, ali instrumentalno je to solidna pop pjesmica s mnogo ritam mašina. Iduća „Finish Line“ kreće na akustičnoj gitari s pričom o rastanku i uistinu jako podsjeća na „Editorse“. Pjesma koja slijedi „Kick Me“ ima odličan refren, solo na gitari i vjerojatno zvuči odlično u živoj izvedbi. „Tokyo“ kreće s uvodom na sintesajzeru, neopterećenog je teksta o ljubavi u svjetskim čak i galaksijskim razmjerima, pjevnog je refrena, a aranžerski je riješena sa stišavanjem u drugom dijelu pjesme koji vjerojatno efektno zvuči uživo. Iduća pjesma „Jo“ mogla bi nas podsjetiti na najkomercijalnije uratke „Joy Divisiona“ (recimo „These Days“) kada bi vokal bio nešto dublji i moćniji, ali vesela je, brza i sasvim dobro zvuči. Slijedi pjesma „Denial“ s dobrim tekstom i refrenom, a nakon nje solidna „Believe“ s podosta sintesajzera u prvom planu i pjevnim refrenom. Album zatvara najmanje komercijalna pjesma „Fire And Wings“, koja kreće s gitarom te se kasnije kvalitetno razrađuje s ritmom i ostalim instrumentima koje prati težak tekst o kraju svijeta.
Uzevši sve u obzir, čini se da „Whie Lies“ svojim petim albumom nije donio ništa novo: i dalje se kvalitativno kreću u rangu svojih prethodnih izdanja. Što naravno ne znači, da će razočarati svoju staru i vjernu publiku. Vjerujem da ovaj još uvijek mladi bend može još štošta novoga i još boljega iznjedriti i pokazati.
Ivan Dukić
« Friends 
