REZN

Godine 1970 zacrtana je staza nastala na krilima mističnih vjerovanja udruženih s okultizmom, popraćena baražom mračnih, teških, dubokih, masnih zvukova; staza na kojoj je nastao prvi pravi heavy metal album, dok je nastavak djelovanja birmingamske četvorke doveo do anticipiranja čitavog grunge pokreta (pjesma „Iron Man“ sa albuma „Paranoid“).

Oni su se nazvali Black Sabbath, trajna inspiracija mnoštvu anonimnih i onih drugih bendova do dana današnjeg.

Na njihovu ostavštinu tako se (djelomično) zakačio i objekt naše recenzije, američki bend iz Chicaga u satavu: Phil Cangelosi (bas i vokal); Patrick Dunn (udaraljke, sitar); Rob McWilliams (gitara, vokal) i Spencer Oullette (klavijature, sinetizatori, saksofon).

A Sabbathi im nisu jedini uzori, mješanjem heavy metal crnila u srazu s ničim limitiranim, fluidnim granicama psihodelije stvorone je neraskidiv klinč sa tečnim poveznicama na King Crimsone, donekle na Pink Floyde. Njihovu glazbu bi se moglo opisati kao konglomerat stoner i heavy rocka, psihodeličnih putovanja i glazbenog eksperimentiranja koju su doveli na zaista zavidnu, respektabilnu razinu po kojoj koračaju samouvjereno, bez varljivog iskorištavanja psihodeličnih sloboda koje mogu zvučati iritantno.

Eksperimentiranje zvukovima koji ponekad imaju konotacije sa jazzom dovelo je do jedinstvenog, hrabrog, po meni zaista nesvakidašnje učinkovitog, a za neke blasfemičnog, neprincipijelnog sraza heavy metala i uvijek „mekanih“ seksi zvukova saksofona?? Naizgled nespojive kategorije pokazale su svu njihovu imaginaciju u stvaranju novog po redu, trećeg albuma.

Đorđe Škarica