Arsen - čovjek kao on

Review

Pet je godina proteklo otkako nas je tijelom napustio, usudim se i bez lokalpatriotskih poveznica reći, najveći hrvatski kantautor i baš na tu tužnu obljetnicu Arsen Dedić je dobio knjigu u ovom trenutku vjerojatno realno najbližu pojmu biografije. "Čovjek kao on", po mnogočemu logično, dolazi iz tipkovnice Zlatka Galla, jednog od naših najpoznatijih, najiskusnijih i najcitiranijih glazbenih kritičara, ali i dugogodišnjeg poznanika, pa i prijatelja maestralnog šibenskog glazbenika i pjevača, iz tipkovnice, dakle, čovjeka koji je, uostalom, već na sličan način pisao i o, u međuvremenu također u beskraj otisnutom, Oliveru Dragojeviću. Da su takve knjige o našim glasovitim glazbenicima itekako potrebne ne samo da svjedoči bujica sličnih izdanja sa Zapada, već na to upućuje i razmjerno mršava dosad objavljena građa kad je domaća popkulturna scena u pitanju.

A zašto napisah da je ovo trenutno realno najbliže pojmu biografije?

Gall je i sam, predstavljajući knjigu, sugerirao da je "Čovjek kao on" sabirnica, prije nego klasična biografija. Naime, nije on – a to se vidi gotovo od prve stranice – u jednom trenutku jednostavno sjeo napisati knjigu o Arsenu, već su ove stranice plod višegodišnjeg druženja i pisanja, upoznavanja djela koliko i lika, pa zatim i skupljanja materijala koji bi mogli mimo versa i nota predstaviti jednu tako veliku i složenu autorsku i stvaralačku figuru. Zato bi natpis na koricama knjige – "najveća biografija velikana hrvatske glazbe" – mogao donekle i zavarati, ali i on na svoj način ukazuje koliko nam je ovakva knjiga trebala, odnosno, da je, koliko god se o Arsenu mnogo i pisalo i govorilo, teško naći relevantnu knjigu koja bi na jednom mjestu skupila sve ono što makar "javni" Arsen jest (namjerno izuzimam prošlo "vrijeme radnje" jer ovaj je opus, usprkos vremešnosti, itekako živ i vitalan). Gall je tako pristupio više sakupljanju nego konkretnom (novom) pisanju, odnosno, sistematizaciji brojnih bilješki, recenzija, intervjua i raznih izjava i tekstova koje su o Arsenu tijekom zadnjih pola stoljeća pisali mnogi naši glazbi bliski pisci "opće prakse".

Rezultat? Pa, on će, kako to uostalom najčešće i jest slučaj, ovisiti o samom čitatelju; ovisit će koliko bi tko volio čitati o glazbi, koliko o samim životnim epizodama, a koliko o dosezima, odnosno, značaju stvaralaštva čovjeka čiji je rad dotaknuo tolika područja glazbenog i pjesničkog života da mu je opus gotovo nemjerljiv. Osobno sam se avansno radovao zabilješkama o samim Arsenovim albumima i pojedinim pjesmama kojima je obilježio cijelo jedno vrijeme i podneblje da su postale poput narodnog blaga. I toga ne nedostaje, samo se možda u pretapanjima s nekim drugim izjavama i zapisima, poput citata iz tekstova Igora Mandića (srećom, iz nekih lucidnijih mu godina), fokus same Gallove knjige pomalo magli. Jer, iako je autor svjesno (zločestiji bi jezik rekao, lijeno) prepustio autorstvo na širi krug, želeći pristupiti Arsenu iz što više kutova te tako predočiti njegove domete i značaj, teško mi se oteti dojmu da je vaga ipak "mrvicu" previše povukla na tu "pozajmičku" stranu ovog Arsenova portreta.

Možda bi svi ti citati i izvodi iz intervjua mnogo efektnije funkcionirali u obimnijoj knjizi, dakle, da je u pitanju uistinu iscrpna biografija; ovako, prolazeći kroz poglavlja, čitatelj na trenutke stječe dojam da prolazi kroz natuknice, kroz ekonomične i informativne epizode za čitanje "s nogu". Toga je, moram odmah dodati, svjestan i sam autor, koji je na predstavljanju knjige, prije mjesec dana u Arsenovom (i mojem) rodnom Šibeniku praktički izazvao neke nove spisateljske snage na kakvu iscrpniju, Arsena vrijednu studiju.

Gallov "posao" s "Čovjek kao on" odrađen je zanatski korektno i ne bez osobnijih, toplijih nota koje zrcale poznanstvo, druženja i uostalom dugogodišnje ideje za knjige koje bi pratile rad ovog uistinu velikana naše glazbe i pisane riječi. Pred sam kraj autor je otklizao i u neke paušalne (pseudo)političke i svjetonazorske stranputice, nepotrebno nadodavajući papra ondje gdje je sam Arsen, rekao bih dilanovski, sve sam rekao bez začina, viška riječi ili sentimenata, najčešće nikome niz dlaku, no te su digresije, barem meni osobno, zasjenjene lucidnim asocijacijama upravo na figuru Boba Dylana, s kojim Arsen Dedić, usprkos svim razlikama u iskazu, zaista dijeli mnoge sličnosti kad su manire i kreativni zamah u pitanju.

Bogata (bar razmjerno obimu knjige) i vrlo zanimljiva galerija fotografija te kratka inventura Arsenova stvaralaštva (kojoj možda nedostaje malo fine dorade) dodatci su Gallovim zapisima koje će pozdraviti svaki arsenofil, a "Čovjek kao on" nam, usprkos svim svojim unaprijed prepoznatim limitima, ostaje uistinu kao zanimljiva, vrijedna građa koja može i ne mora (ali bi trebala) voditi nekoj iscprnijoj biografskoj analizi života i djela čovjeka čija je glazba (baš kao i stihovi) odavno postala neizostavni dio naše kulturne tradicije.

Toni Matošin