Sinoćnji nastup benda Wovenhand u zagrebačkom Pogonu Jedistvo kao dio festivala Žedno Uho, bio je moj drugi pohod na koncert ovog izvođača. Prvi puta sam ih gledao prije sedam godina, točnije 2007. godine u u SC-u (Atrij&TD) kada su došli pod sintagmom „mračnog močvarnog gothic folka“ predvođeni karizmatičnim reverenom, preacherom, šamanom Davidom Eugeneom Edwardsom koji je samo dvije godine prije konačno završio priču sa nikada prežaljenim alt-country bendom 16 Horsepower. Zašto počinjem ovaj izvještaj podsjetnikom na koncert od prije sedam godina?
Naime, u međuvremenu između ta dva nastupa odigrao se još jedan njihov koncert u Močvari 2012. godine, kojem nisam prisustvovao pa ne mogu vući usporedbe, ali nastup iz 2007. godine i ovaj od sinoć su praktički neusporedivi i teško je osim lika Davida Eugena naći neku bitniju poveznicu u atmosferi, zvuku i nastupu samog benda. Prije svega valja napomenuti, kako i zvuk sinoć u Pogonu nije bio „najsretniji“, pa smo se Sancho i ja selili ne bi li uhvatili bolju poziciju, no bez pretjeranog uspjeha. Ipak, prije prije svega, ne bi trebao zaboraviti niti da je večer otvorio Matija Habijanec aka The Marshmallow Notebooks, čiji nastup sam uspio uhvatiti točno na zadnjoj pjesmi, pa ne mogu donijeti bilo kakav pravovaljan dojam osim da je tada petnaestak minuta do 22h relativno malo ljudi prisustvovao nastupu ovog kantautora u minimalističkom scenskom izdanju – gitara+pojačalo. Nakon pauze od petnaestak minuta, na scenu stupa Wovenhand. Za razliku od prije sedam godina, Dee više ne sjedi, nema maramu nego nosi šešir, postava benda je pojačana za joj jednu gitaru tako da je to sada četveročlani bend, a basista je posebna priča, načinom svirke, scenskim nastupom donosi puno „žešći“ štih bendu nego što sam to očekivao.
Bend trenutno promovira svoj novi album „Refractory Obdurate“, koji je sam po sebi bučan, žestok, sa elementima metala, post punka, rocka kojeg Dee vješto „pakira“ u religijsko/mistične biblijske motive uz neizostavan ujecaj sjevernoameričke tradicijske ostavštine domicilnih naroda. U svjetlu toga koncert je otvorila jedna od meni osobno upečatljivijih pjesama sa novg albuma „Hiss“, čija tutnjajuća bas dionica je odmah najavila o čemu će tu večer biti riječ u Pogonu Jedinstvo. Izrazito glasno, žestoko i zapravo „bendovski“ upečatljivo uz izostanak one „juke joint“ atmosfere znoja, mraka, dima i mistike koji je prije bio glavno obilježje ovog benda. Vjerujem da će mnogi „od Poncija Pilata“ pratitelji lika i djela Davida Eugenea zazvati neka prošla bolja vremena, ipak, ma koliko i meni na trenutke nedostajao onaj zavodljivi šamanski zov, jednostavno valja prihvatiti činjenicu da se Wovenhand razvija, prelazi iz faze u fazu i trenutno neporecivo predstavlja uigrani stroj, sviračku mašinu koja melje a iznad čije topota se uzdiže Davidov proročanski pravorijek.
Sinoćnja setlista, kako je i očekivano sastojala se od mahom pjesama sa recentnog albuma „Masonic youth“, „El-bow“, „Corsicana clip“, „The Refractory“, „Salome“, uz naravno neizostavne „Long horn“ i „King o King“. Uz jedan bis, koncert je završio točno u 23:30h nakon sat i pol svirke koja je ostavila podijeljene dojmove koji su se mogli čuti na obveznom izlaznom pražnjenju vrućih glava ispred kluba. Dok je jedan dio bio vidno opčinjen viđenim i žestinom kojom se bend predstavio, drugi su se zaklinjali kako je ovo vjerojatno posljednji put da prisustvuju koncertu Wovenhanda osim ako kojim slučajem ne bude nekih specijalnih intimnijih izdanja ili čisto akustičnih formi sa banjom u prvom planu. S obzirom na viđeno, skloniji sam mišljenju ovih drugih, jer zapravo ako stavimo na stranu impresivan svirački nastup benda, sve ono što Wovenhand čini iznimnim, ostalo je u sjeni žestine i buke. David je izabrao svoj put, koliko će ga apostola pratiti ostaje vidjeti.
