Review
Zanimljivo da se među kandidatima za recenzije baš našao Harry Styles. Nešto mi se isprepliće sa svakodnevnicom zadnjih tjedana, ne znam je li to zato što je „As It Was“ konstantno na radiju ili je slučajnost da se svako malo spotaknem o neku njegovu pjesmu. Tako je moja odluka pala da ću malo bolje poslušati „Harry's House“ da vidimo što kuća skriva. Stvar „As It Was“ izašla je kao singl na samom kraju ožujka i od onda se uvukla vjerojatno u svako uho koje barem par minuta na dan sluša radio. Ovo je definitivno najuočljivija stvar na albumu, vjerojatno i prisilno jer je sveprisutna, no to joj nikako ne umanjuje kvalitetu. Pred kraj svibnja, točnije 20. svibnja izašao je novi singl „Late Night Talking“ i po svemu sudeći već je dobar nasljednik prethodnog, hvatam tipku za pojačavanje čim pjesma krene. Istog dana, kada i drugi singl, službeno je izašao i sami album „Harry's House“. Ovo je treći album u nizu za mladog Harrya nakon „Harry Styles“ iz 2017 i „Fine Lines“ iz 2019, a za one koji možda ne znaju Harry je nekada bio dio britanske pop grupe One Direction.
Album „Harry's House“ nosi u sebi 13 pjesama u kojima se čuje svojevrsna promjena u odnosu na prethodni album. Neću se baviti analizom riječi pjesama, jer jedna stvar koju sam naučila je to da riječi neke pjesme uopće ne moraju značiti ono što mislim ja ili netko drugi, no da su zanimljive jesu. Recenzija u The New York Times se poprilično pozabavila samim riječima pjesama i onda si mislim, čitajući to, zašto su to tako doživjeli. Uostalom tko zna što se autoru u tom trenu zbivalo u glavi. Ono što se da primijetiti je da je obzirom na prošli album ovaj kao sretniji, kao da je izašao iz nekog polu depresivnog post prekidnog stanja i nastavlja život dalje u nekom sretnijem tonu, sjetnom ali sretnom.
„Music For a Sushi Restaurant“ kao prva pjesma na albumu jako zanimljivo otvara cijelu priču, iako sam se pogubila u tim svim namirnicama koje nabraja moram reći da mi se melodično pjesma jako sviđa i lagano me vraća u neke godine oko 2010 i osobno podsjeća na Miku kojeg sam jako voljela. To me baš razveselilo. „Late Night Talking“ kako sam već spomenula već ulazi u uho na prve taktove. Meni pjesma odiše nekom mekanom ljubavi, privrženosti, ritmična je i vrlo ugodna.
Od ostalih pjesama izdvaja se naravno prva navedena „As It Was“ o kojoj se više i nema što napisati, sve je sama rekla. Jaka i upečatljiva, lagano ljulja tlo pod nogama dok nas gravitacija vuče natrag. Osobno me se dojmila „Grapejuice“, odiše nekom sretnom sjetom, topla je i vraća u neku lijepu prošlost, kako god osjećaj je dobar. „Satellite“ mi je posebna jer zvuči lepršavo i sretno, ali nekako kao da skriva neku tugicu u sebi, tu se moram malo dotaknuti riječi koje su me dovukle do tog zaključka, možda sam u krivu tko zna, Harry vjerojatno. Definitivno moram spomenuti zadnju pjesmu na albumu „Love Of My Life“ koja me naježi koliko je nježna i prodorna kroz tu nježnost.
Sve u svemu, album se isplati poslušati i nekoliko puta, ostaviti da svira u pozadini, sigurno će djelovati smirujuće a ponekad vas natjerati da glasno zapjevate i zaplešete na sred ceste. OK, možda ne baš na sred ceste, ali u dnevnom definitivno da. Sigurna sam da vas ni jedna pjesma neće natjerati da promijenite radio stanicu, naravno ako vam se sviđa ovakva vrsta glazbe, a možda ni ako vam se ne sviđa.
Maja Knepr Šegina
/
