Review
Odlučivši se – bar na određeno vrijeme – prikloniti već pomalo ofucanom, ali i neposustalom trendu objavljivanja glazbe u formatima višestruko kraćima od albuma, hrvatsko-američki (croamericana?) sastav The Strange nam je ovih dana nastavak svoje priče ponudio u obliku EP-ja "Not Now Not Ever". Zapravo, posrijedi je, s obzirom na samo tri pjesme smještene na tek dvanaest i pol minuta, prije maxi-singl, ali nema potrebe cjepidlačiti oko terminologije. Jer, trenutno je važnija sama preobrazba kroz koju je ovaj bend prolazio još prije tri godine kad su izdali sjajan (ali uistinu sjajan!) album "Echo Chamber", a koja je u ovoj svježoj im glazbi dobila svoj prvi konkretniji kreativni iskorak.
Izvorno formirani kao suradnja kultnih nam Bambi Molesters i Chrisa Eckmana iz nešto ranije raspuštenih The Walkabouts, The Strange su te 2018. razlazom sisačkih surf-rokera proživjeli kadrovsko preslagivanje koje je nužno vodilo i ka promjenama u zvuku. Ulaskom u priču ekipe iz još jednog sjajnog domaćeg benda s okusom Amerike, My Buddy Moose, nova je etapa djelovanja ovog možda više projekta nego tipičnog benda mogla početi. A trebalo je presurfati pandemijske valove zadnjih mjeseci i (već) godina da se nešto iz svega toga iskristalizira: singl se učinio kao možda najpoštenije rješenje, a svakako trenutno najpraktičnije, pa nam "Not Now Not Ever" zaista može ponuditi fino uštimanu dokumentaciju aktualnog trenutka The Strange.
Ono što odmah upada u uho vedriji su tonovi same glazbe koja je, ostavši u istim i(li) srodnim rukavcima americane, dobila neke nove nijanse i boje. Odlična naslovna pjesma to pokazuje punim plućima; ulazak u Luke Benčića i društva u "čudnu" radionicu (u kojoj je, od nekadašnjih Bambija, ostao tek Dalibor Pavičić), zvučna je slika postala prozračnija, ali ne i manje gusta, prohodnija, ali ne i pojednostavljena. Dapače, "Not Now Not Ever" na upadljiv, a, bez klizećih startova, zapravo savršeno logičan način odvodi glazbu benda u područja koja joj pripadaju od početka, a do kojih je samo trebalo propješačiti s naramkom sjajnih pjesama. Od zaboravljenih filmova preko slijepih obala do, evo, obrade New Order!(?)
Jer, jedna uistinu nova, autorska pjesma sve je što su reformirani The Strange odlučili isporučiti kao originalni proizvod. EP nadopunjuju (da, uistinu više nadopunjuju nego definiraju, što će i ostati jedina ozbiljnija zamjerka samom izdanju) dvije obrade: "Suffering Jukebox" je pozajmljena iz radionice Silver Jews, a "Age of Consent" iz ranog kataloga već spomenutih New Order. I dok je prva pjesma gotovo očekivana posveta nedavno preminulom, za života nedovoljno prepoznatom americana autoru Davidu Bermanu, "skinuta" sa zadnjeg albuma matičnog mu benda, druga je u većoj mjeri iznenađenje, ali u novoj interpretaciji s(p)retno uglavljena u Strangeov dokument vremena i duha. Ta spretnost, odnosno, fini fluid u svirci benda, možda najplastičnije elaboriran u prijelazu naslovne pjesme u "Suffering Jukebox", najljepša je odlika "novih" The Strange i najvažnija naljepnica novom im izdanju, zvali ga EP-jem ili (maxi)singlom. Najava da će nastaviti s tim formatom, odnosno, da će se još neko vrijeme suzdržavati od, vjerujem, prirodnijih im gabarita albuma, možda je više plod opreza nego osluškivanja trendova u diskografiji, ali kako bilo, dok budu njegovali taj fluid i unutarnju logiku stvaranja prepoznatljive, ali ne i predvidljive, shematizirane glazbe, mogu i možemo samo pozdravljati nove im verse i note.
Toni Matošin
/
