Classics

Review

S tri su nas glazbena sveska zabavili i nježno gurnuli u nedefinirano dobra stara vremena, uz put, očekivano, nabacili i jedan naftalinski božićni album, da bi konačno, rekao bih, posve očekivano, repertoar pojačali i zbirkom pop-klasika. Zooey Deschanel i M. Ward u tandemu teško da ionako imaju ikakvih spona sa sadašnjošću i recentnom produkcijom; njihov She & Him vremenska je kapsula što odlično funkcionira u ovom vremenu, a to što se nisu ni rodili u vrijeme koje, uz još neka mrvicu bliža, glazbom, glasom a gotovo i stasom evociraju, očito im ne predstavlja nikakvu prepreku. "Classics" je njihov peti album i naslovom vam već govori sve.

Ili, zapravo, gotovo sve. Jer, u klasike možemo potrpati štošta i ostati u pravu. Ovdje smo pak na jednom mjestu dobili zvonke podsjetnike na Billie Holiday, Ellu Fitzgerald, Dusty Springfield, Franka Sinatru, Veru Flynn, Louisa Armstronga, Binga Crosbyja i da ne nabrajam dalje, jer red bi, zbog brojnih poznatih prepjeva, mogao biti i predug. Otprilike, kremu antiknog popa ili bar onog prešaranog negdje jazzom, negdje daškom countryja, negdje soulom, ali uvijek u formi pitke ljubavne pjesme. Odavanje počasti koliko i zgrabljena (zaslužena) prilika za radni posjet zlatnim nacrtima prema kojima su Zooey i Ward dotjerivali vlastiti rukopis.

Jesu li već samim tim nadmašili svoje prethodne, uglavnom autorske (pritom je autor redovito bila Zooey) albume? Pa… i ne baš. Napunivši studio žičanim, gudačkim i puhačkim instrumentarijem, začinivši glazbu prigodnim metlicama i nježnim, toplim zaliscima električne gitare, ugodivši produkciju da gotovo u potpunosti evocira ta minula vremena popularne kulture, She & Him su svakako dali odabranim zimzelenim pjesmama svoj dužni "best of", ali i visoke zahtjeve samima sebi. Tu je najveći teret na svojim leđima iznijela Zooey Deschanel i njezin topli, ali i limitiran vokal, čije pak limite ne uspijeva nadjačati boja glasa. Dok se u vlastitim pjesmama ona donekle lakše snalazila jer ih je tako mogla prilagoditi, ovdje je forma zadana, zadatak jasan, a mjesta preinakama baš i nema s obzirom da materijal predstavljaju neka opća mjesta pop-glazbe sredine prošloga stoljeća. Koliko je Zooey imala težak zadatak možda najočitije zbori "Stay Awhile", inače pjesma slavuja Dusty Springfield, gdje ovomilenijski vokal nema prostora unutar sebe sama da iznese pjesmu u svoj njezinoj zvonkoj raskoši, te glasovita "Unchained Melody" Righteous Brothersa, koja ovdje ostaje u granicama komornoga (a još je manjkaviji Wardov vokal na "She" Charlesa Aznavoura).

No, nemojte misliti da je to presudno označilo "Classics". Ne, jer kroz sve te zapravo sitne mane i limite na prvo mjesto izbija zaljubljenost ovoga dvojca u baštinu po kojoj čeprka i čije zlatne stranice tako predano lista. Zato je ovo album koji, kao svi mu prethodnici, predstavlja ljubav prema glazbi u njezinu najnježnijem tonu, poput idealnog blagdanskog ili rođendanskog dara. Sve vrijeme ugođaj je gotovo filmski, kao da se vrti soundtrack kojeg je netko zakasnio snimiti za već ostarjelu melodramu u međuvremenu ručno bojenu za današnju publiku. Kad album i završi s "We'll Meet Again", pa filmofile podsjeti na briljantan završetak Kubrickova remek-djela "Dr. Strangelove", taj će ugođaj biti potpun i najefektnije zaokružen. A zaključak će biti samo da je ovo dvoje darovitih zaljubljenika u pop-glazbu na sebi svojstven način još jednom ukazalo ne samo na pjesme koje su zadužile njih i cijele vojske baštinika, već i na razloge zašto su zaživjele i zašto i danas zvuče svježe i nadahnjujuće.

Toni Matošin