Heroes

Review

Bez obzira na to komponira li klasike poput pjesme Crazy, riskira karijeru izdavanjem pop-albuma kao što je Stardust ili pak, izdaje zajedničku ploču s Wyntonom Marsalisom, Willie Nelson rado će mijenjati žanrove ne bi li «iskopao» pjesme koje mu se sviđaju. Bilo da svira s Waylonom Jenningsom, surađuje sa Sinead O'Connor ili snima duet s Juliom Iglesiasom, američki country-prvak rado će zapjevati i zasvirati sa svima koji su voljni pridružiti mu se. Dokazuje to i njegov novi album Heroes na kojem je okupio mnoštvo poznatih glazbenika, uključujući Snoop Dogga i sinove Micah i Lukasa.

Čuveni country-radnik s još čuvenijim pletenicama snimio je 14 pjesama i pritom napravio kašu u kojoj doista ima svega i svačega – od njegovih autorskih stvari i nekoliko stvari njegova sina Lukasa do obrada Pearl Jama, Coldplaya (!), Toma Waitsa i starih klasika country-glazbe. Ako vam se čini da je pretjerao, imate pravo. Osnovna je boljka ovoga albuma previše suradnika. Prvo, sin Lukas pojavljuje se na čak 9 pjesama ali je također, zaslužan i za neke od najboljih snimaka na albumu Heroes. Drugo, Willie se preračunao i s brojem gostiju – na gotovo svim pjesmama uz njega pjevuši netko od suradnika, dok se sam on odvažuje tek na dvije.

Kako to kod countryja biva, imamo red balada i red umpa-cumpa» poskočica s time da je Willie naglasak ipak odlučio staviti na balade. Jednom takvom počinje i album. U pjesmi A Horse Called Music u kojoj se za ovu glazbu izmijenjuju tipični instrumenti – gitara, usna harmonika i steel gitara, gostuje Merle Haggard, da bi Nelson već s drugom numerom tempo ubrzao. Roll Me Up And Smoke Me When I Die pjesma je koja veliča pušenje marihuane i zbog koje je američki kantautor zanimanje javnosti pobudio i prije objavljivanja albuma. Nije tajna da Willie u slobodno vrijeme voli zapaliti joint, da je već bio u sukobu sa zakonom i da bi zbog ljubavi prema kanabisu mogao završiti u „ćuzi“. Što se tiče himne „marici“, u istoj gostuju Jamey Johnson, Kris Kristofferson i (pazite sad!) Snoop Dogg koji ne repa, već pjeva. Smiješno-simpatična country-poskočica neće se pamtiti kao vrhunsko glazbeno ostvarenje, no možda se njezin šarm krije upravo u jednostavnosti. S druge strane, No Place To Fly još je jedan uradaka nježnijeg ugođaja u kojoj se isprepliću akustična gitara, klavir, usna harmonika i steel-gitara. Iako je već od samog početka vidljivo koliko Lukas i otac mu Willie imaju gotovo identičnu boju glasa (Lukas zvuči kao Willie u mlađim nadima), ono važnije, a to su tekstopisačke vještine Nelsona mlađeg, do izražaja dolazi u pjesmi Every Time He Drinks He Thinks Of Her.

U Come On Up To The House ocu i sinu pridružuje se Sheryl Crow. Iako im se glasovi lijepo „slažu“, nadmašiti (bilo koju) originalnu verziju osebujnoga Toma Waitsa nije nimalo lak zadatak. Nešto slično događa se i s Just Breathe, obradom Pearl Jama kojoj nedostaje ono što pomalo nedostaje cijeloj ploči, a to je jedan čovjek za jednim mikrofonom. Da još umije pružiti interpretaciju kojom je u stanju posramiti daleko mlađe i razvikanije kolege, 79-godišnji country-veteran pokazuje u posljednoj pjesmi, The Scientist. Kada Nelson pjeva „Nobody said it was easy/No one ever said it would be this hard/Oh, take me back to the start“ stihovi grupe Coldplay u izvedbi vremešnoga, ali uvjerljivoga Nelsona dobivaju sasvim drugo značenje.

Bojana Perhat