Black Anima

Review

Albume koje recenziram volim podijeliti u dvije osnovne kategorije: one koji me zainteresiraju odmah i one kojima je potrebno neko vrijeme da shvatim emocije i razloge koji stoje iza pjesama i ideja tamo. Obično su mi CD-ovi ove druge kategorije najizbirljiviji, jer na kraju putovanja osjećam se drugačijom osobom; umjesto da me CD osvojio, morao sam osvojiti ja njega, morao sam promijeniti svoju perspektivu ili jednostavno otkriti novu kako bih mogao ući u predstavljeni svemir.

Možda mi je iz tog razloga jako teško priznati da je neki album potpuno loš. Dajem mu nekoliko šansi da se otvori svom potencijalu; kako bih mogao suosjećati s onim što mi se prenosi. Vjerujem da što više slušamo album, što mu se više približavamo, stvara se bliskost s istim.

(Ne toliko) kratki predgovor predstavljen gore treba upamtiti i zaboraviti na album u koji ću ući, jer je Black Anima izuzetak od svega što sam rekao: za mene je iskustvo bilo potpuno suprotno od onoga što očekujem. Kao da magijom, svaki put kad slušam ovaj album, više ga mrzim, jer neuspjesi postaju sve očitiji, nadjačavajući dobro u njemu. Nakon malo više od 45 minuta, teško je imati energije za "repeat" i da se ne radi o bendu prema kojem imam određenu sklonost od tinejdžerskih dana, odustao bih puno ranije. Prva pjesma ne pomaže u tom zadatku jer je daleko najgora "pjesma" na ovom albumu. Ultra obrađeni, gotovo dječji vokal Cristine Scabbie vrijedan je mrštenja, pogotovo kad počne da "pjeva" naslov pjesme u svojevrsnoj mantri. Stvarno ne razumijem zašto bendovi rade ovakav uvod na svojim albumima.

Ne mogu reći je li ovo "povratak korijenima" benda i jesu li "jezgroviti" elementi namjerno upotrebljeni da nas "zadirkuju", a zatim zaboravljeni ili nedovoljno iskorišteni. Album mogu ocijeniti samo onim što jest i što ga više slušam, a to je isforsirano njegovim smjerom. Prva polovica albuma očito je bolja od druge (i čak je preporučujem) jer riskira i sadrži zanimljivije i nešto pamtljivije pjesme, ali je i najfrustriranija, padajući u udobnost svoje formule. Ako mi je prvi dio donekle i bio solidan, što sam više vremena proveo u albumu i što sam se više upoznavao s njegovim detaljima, to mi je postajalo dosadnije, bez kreativnosti i smjelosti. Još nešto, jesam li rekao da je Scabbiin vokal obrađen u svakoj pjesmi? Da. Šlag na kraju propale torte.

Dražen Plukavec