Review
Kako dokazati savršenstvo ili o albumu „Živim po svome“ Josipe Lisac
Kako biste postupili kada biste se nenadano, sasvim slučajno susreli sa savršenstvom? Bi li došlo do čuđenja, nevjerice bez daha, zapletenog jezika, ...ili možda do naznake nekog lijepog duhovnog iskustva?
Najnoviji studijski album Živim po svome Josipe Lisac zasjao je na domaćem diskografskom nebu nepojmljivom lakoćom. Prvi i neoboriv argument za to daje uvodna pjesma 1000 razloga koja sveobuhvatnost fenomena ljubavi predočuje oksimoronskim stihovima Meri Trošelj i zarazno opuštajućoj ritamskoj koncepciji skladatelja Elvisa Stanića. Takva je i pjesma Naivni Srđana Sekulovića Skansija koja evocira pitomi i nadasve maštovit funk/soul zvuk kasnih sedamdesetih koji je, prisjetimo se, brzo odzvučao tik prije novovalne uzburkanosti glazbenih voda. Na tom je i tragu Stanićeva pjesma Svijet oko nas na stihove Alke Vuice. Iz te se skupine uzdiže prekrasna oda ljubavi Alke Vuice Istina koju je uglazbio Gojko Tomljanović i to u jazzu najbližem glazbenom idiomu. Kada smo već kod jazza (a i osobne „slabosti“ na nostalgične zvuke usne harmonike) posebno ukazujem na pjesmu Još se zvijezde sjaje koju u cijelosti potpisuje Meri Cetinić.
Dakako, pjesma Živim po svome već po stihovnoj prodornosti i ritmičnoj rezolutnosti svojega refrena već je zavladala domaćim radijskim eterima, kao manifest Josipinog umjetničkog i prije svega ljudskog naslijeđa života s Karlom Metikošom. Stoga je i album posvećen upravo Njemu.
Tako nam ostaju dva bisera: Zvira voda i Helena lijepa i ja u kiši. Potonju je Josipa Lisac izvela na koncertu u Počast pjesmama Drage Mlinaraca održanom u Boogaloo 2005. godine gdje je oduševila prisutne svojom interpretacijom. Ne bih se međutim složila s posezanjem za poetskim „aneksom“ Romane Brolih: previše doslovnim i suvremenim, a tematski opterećujućim. Problem fantomskog i nespojivog muško-ženskog odnosa u Mlinarčevoj je pjesmi tretiran u nekom bezvremenskom prizoru, u nekom neodređenom prostoru koji ima zadivljujuću povijesnu protežitost i mogućnost transpozicije. U tom smislu savršenu ravnotežu albumu daje obrada tradicionalne međimurske pjesme Zvira voda iz koje je genijalni Elvis Stanić izvukao ono najbitnije: kristalnu čistoću, neutješnu melankoliju, te prijeteću i uznemirujuću poruku, prilično dugo prekrivenu pentatonskom melodikom Međimurja.
U jednoj je prigodi hrvatska Diva izjavila kako se ne slaže s “fahovskim” podjelama glazbenika. „Ili ste glazbenik ili niste“, rekla je. I imala je pravo, jer to, osim iskonskog glazbenog talenenta, podrazumijeva brojne moralne, etičke i nadasve ljudske kvalitete. Rekla bih da je upravo jednu takvu “moćnu gomilicu” okupio album Živim po svome. Osim Elvisa Stanića, autora i producenta visoko formalizirane mašte, susrest ćemo sa standardnim kvalitetama rada, ali i nekim novim licima Meri Trošelj, Janija Hacea, Alke Vuice, Srđana Sekulovića Skansija te Meri Cetinić. Od iznimne važnosti su i glazbenici: David Gazarov (glasovir), Josip Grah (truba), Boško Petrović (vibrafon), Andrea Vicary (glasovir), Primož Fleischmann (saksofon), Branimir Gazdik (bubnjevi) i Deniz Razz (alt saksofon).
Ponovno i opet se potvrdila teza o finoj uštimanosti međusobno srodnih i skladnih vibracija. Kako i ne bi bile uštimane kada je u cijelu priču upleo svoje prste “čarobnjak” Elvis Stanić i stvorio čarobni krajolik kišnog neba koje se javlja kao leit-motiv? „Slušajte kišu...“ poručuju nam stihovi Drage Mlinarca.
Albumi uglavnom nude neki određeni koncept, neku priču. Drže ga stilski okvir i poetska inspiracija. Ponekad se daju raščlaniti na dvije-tri hit pjesme i glazbeni „ostatak“ koji popunjava preostali glazbeni prostor. Sve to možete jednostavno zaboraviti kada se budete susreli s ovim jedinstvenim albumom besprijekornog izbora pjesama koje su dugo čekale u ladicama na svoj let. U vremenu koje ili devalvira umjetnost ili ju apsurdno okiva u basnoslovno drske monetarne visine, ovaj će album širokom krugu Jospinih obožavatelja, koji su uz nju preko tri desetljeća, (pa i ponekom novom, postmodernom slušatelju, vjerojatno zavedenom fuzijom jazza i latino stila, kako kaže Josipa jazzy stilom), otkriti kakav se suštinski i kreativni optimizam skriva i kodira, a slušanjem otkriva i dekodira iz svakog pravog umjetnički hvalevrijednog djela. Ponekad i na način koji oduzima dah i baca na koljena, poput refrena pjesme Helena lijepa i ja u kiši. Tada valja utihnuti misao, odložiti pero i ući u svijet glazbene apstrakcije čiji je Josipa Lisac, mišljenja sam, oduvijek bila stanovnik. Tako nam blizu, a opet jako, jako daleko...
Kako biste, dakle, postupili kada biste se nenadano, sasvim slučajno susreli sa savršenstvom? Bi li došlo do čuđenja, nevjerice bez daha, zapletenog jezika, ...ili možda do naznake nekog lijepog duhovnog iskustva? Priča o albumu Živim po svome Josipe Lisac bio je pokušaj praćenja preobražaja umjetničkog djela u svoju utopijsku projekciju, jer credo svakog umjetnika dostojnog toga imena težnja je savršenstvu. Bila je to skromna skica o htijenju koje je postalo ostvarenje, štoviše savršenstvo koje odvojeno od svojih autora nastavlja vlastiti život... Poput zrna pijeska koje je ujedno i biser.
Gorjana Ivoković
