Review
"Vozim malu na guvernalu, šapuće mi 'daj odrasti', ali radije glumim budalu, ako stanem ćemo pasti..."
Pulsirajući ritam - vrte se pedale bicikla - vjetar koji mazi lice - ona i on - mladost? - strah od zaustavljanja - dobro je dok se (o)kreće... Kekinova ideja romantike u srednjim godinama neodoljivo je nostalgična. Slijepljena sa sjećanjima. Logično, kakva bi i mogla biti s obzirom na suprugu, djecu, obitelj, a da i dalje zvuči uvjerljivo i autentično? Ovako se metaforom sentimentalno preslikava i na sadašnjost, bez šupljine izlizanih fraza i praznih riječi: "Ta ideja", objasnio je nedavno Kekin, "kako je sve dobro dok se kreće mi se istog trenutka učinila savršenom metaforom svih ljubavnih odnosa".
Ali, metafora se može pogurati i malo dalje - prema korijenu smisla samog individualnog života i rada. Zašto Kekin i dalje radi to što radi? Zašto piše pjesme? Zašto svira pop-rock/punk nakon toliko godina i u svojim godinama? Zar mu nije dosta? Ta su mi se pitanja, uostalom, nametala dok sam preslušavao njegov novi solo album "Nježno đonom" sve dok nisam došao do posljednje stvari "Guvernal". Predvidljivo, dosadnjikavo, srednjestrujaško, radiofonično, bezazleno - te riječi su mi se vrtjele u glavi poput pedala bicikla. "Mora da je teško biti glazbenik nakon što te prođe svježina mladenačke inspiracije", pomislio sam...
Ali onda je krenuo onaj pulsirajući ritam "Guvernala", nježni zvukovi akorda na klaviru nad kojima se nadvijaju postrockerski, dugački tonovi gitare i Miletove riječi iz kojih se rađaju žive, filmične slike čiste sjete. I onda su mi se odjednom posložile kockice i kristalno jasno sam shvatio zašto Mile i dalje radi to što radi. Vjerojatno bi on sam na gornja pitanja odgovorio nešto banalno jednostavno, u stilu "Pa to je moj posao, time se bavim", "Usrećuje me" i "Sve je dobro dok se kreće" - sve je dobro dok piše pjesme i pjeva.
Zato sam i krenuo pisati ovaj osvrt od same završnice albuma. Bio je to trenutak kada sam se na kraju uspio emocionalno povezati s album i starim pankerom Miletom. Poput nostalgijom natopljenog autobiografskog albuma Kuća bez krova, "Guvernal" je prozor u nježniju stranu Kekinove duše. Emotivna spojnica između nje i slušatelja. I to, ne samo lirikom pjesme, nego i njezinim sanjivim, introspektivnim zvukovima, harmonijama i atmosferom. U savršenoj sinergiji.
Sličan odmak od društveno-političkih tema možete naći u "Gdje sam bio do sad", intimnoj, ogoljenoj, akustičnoj obradi lišenoj funky elemenata originala "Okrenuo sam tvoj broj" s prvog solo albuma U dva oka (2001.). A tu je i vesela "Mala". Pjesma koja je izravno inspirirana Miletovom kćeri, dosjetljivo se poigrava paradoksima (mala, a preširoka i previsoka) te govori ili u slavu neuokvirenog individualizma, nesavršenosti i bogatstva različitosti ili, možda, o (podsvjesnoj) želji roditelja da dijete nikada ne odraste.
No, problem koji imam s Kekinovim albumom leži u neoriginalnoj produkciji i predvidljivoj pop-rock estetici ponekad začinjenoj punkerskim elementima tipičnima za Hladno pivo. Drugim riječima, čini se kao da je glazba u pravilu sačinjena od klišeja i fragmenata drugih poznatih pjesama kako bi bila u funkciji interesantnih narativa usmjerenih na kritiku aktualnih društvenih fenomena. Primjerice, "Kupih ga njoj za rođendan" besramno eskploatira Jet i Iggyja Popa da bi ispričala sjajno spjevanu smoironičnu priču o tipu koji je kupio psa kako bi ispunio "jaz" između sebe i ljepše polovice, samo da bi na kraju shvatio da je pas vjerojatno bio premalen za taj pothvat. Ili iskorištava karnevalsko-kabaretske ska elemente kakve se može čuti još na obradi The Doorsa stvari "Alabama song", ne bi li se Mile britkim jezikom obračunao s internetskim ratnicima koji mogu biti heroji jedino iza tastature.
Neovisno o tome radi li se o ismijavanju lažnih revolucionara, zadrtih patrijahalnih konzervativaca, ravnozemljaša ili nekoga trećeg, Miletove riječi su izražene kroz zaista bezazlenu, lako slušljivu glazbenu podlogu. Primjerenu za jednog sredovječnog pankera koji još jedino kroz kritičku i britkim humorom prožetu poeziju iz ljevičarske perspektive može biti djelomično (predvidljivo) buntovan, ali iz udobnosti prožvakanih rifova i srednjestrujaške glazbe. Nije loše, ali nije ni sjajno kako neki naši kritičari hvalospjevima slave Kekinov album. Osrednje. Doduše, mene je barem pridobio romantikom bicikla, a nekoga drugog možda će pridobiti nečim drugim.
Ljubiša Prica
« Kuća bez krova 
