Review
Neki na snu rade, neki ga žive, a jesu li Steele i Littlemore samo još jedno priviđenje u pustinji ili istinski indie elektropoperi usporedivi s primjerice MGMT-om (bar formalno) – pokazat će vrijeme. Vrijeme će također pokazati jesu li MGMT uopće neki faktor. U svakom slučaju, dobro da su se spojili, jer napravili su čak dva ultimativna ljetna hita – Walking on a Dream i We Are the People – i tu im nitko nema što prigovoriti. A sad, album u cijelosti i suradnja dva tipa koji točno znaju što rade kao takva druga je priča.
Mladi australski elektro dvojac velikih apetita sačinjavaju pripadnici dokazanih The Sleepy Jacksona i Pnaua; međusobno su se sprijateljili 2007. i kao po špagi napravili zajednički album koji je svjetlo dana ugledao još u jesen 2008. Iza njih su već neke platine, solidna mjesta na top listama i hrpa koncerata kod kuće i vani, što bi značilo da su se naime probili.
Sam zvuk Carstva mnogo duguje synth osamdesetima u svojim najčvršćim i najjednostavnijim formama za ganjanje punih dvorana. I u tome leži primaran problem čitave suradnje, jer u pitanju su lake formule koje se vrlo brzo troše, pa tako, dok slušamo album, slušamo samo bolje i lošije trenutke iste priče koja baš i nema izglednih potencijala za daljnje nadogradnje.
Standing on the Shore, prva stvar s albuma, lijepo je impresionističko otvaranje s jednom linijom razvoja melodije i raspadajućim vokalom koji je, na stranu sve inteligentne instrumentalne partije s referencama, najsvjetlija točka albuma, a u tom vokalu sigurno leži i ¾ uspjeha idućeg ozonskog Walking on a Dream hita. Treća nedoživljavajuća pjesma Half Mast lagani je prijelaz u najbolje pogođenu energiju na albumu – singl We Are the People koja se strukturalno ne razlikuje mnogo od ostatka, ali u kojoj su svi elementi koncepta dozirani u idealnoj mjeri, u atmosferi totalnog usijanja koja se guši u sebi i posvuda oko sebe. Tako da iduća stvar Delta Bay stvarno para uši.
Country – sanjivi instrumental s Top Gun početkom lagani je zaokret u mirnije vode koje zamjenjuje umorniji The World, opet s jekama koje su nakon svih onih prethodnih kvalitetnih trenutaka malo prekoračile granice vlastitog smisla. Osma Swordfish Hotkiss Night zato je nešto skroz drugačije i kreativno, sa zaraznim beatom i naglim promjenama koje se nažalost niti malo ne odražavaju u posljednja dva dosadno emotivna broja.
I iako sam danas puna kritika, moram naglasiti kako je u pitanju sasvim solidan album s dva bitna naglaska (We Are the People i Swordfish...), a jedini detalj koji me zapravo istinski smeta u čitavom projektu Empire of the Sun je taj neprobavljivi bolesno ambiciozni vizualni imidž koji ne aludira ni na Ratove Zvijezda, niti na bilo što drugo neopisivo beskrajno svemirski – jednostavno je ružan u svoj svojoj ružnoći i to je sve. Bez obzira na svu argumentiranu estetiku kiča. Zato preporučam ne stvarati dojmove prema coveru, jer on nema veze sa zvukom albuma koji je u svojoj jednostavnosti i suptilnosti mnogo upečatljiviji od slike kvazi suvremenog princa Valianta i njegovog što god.
Marina Vukman
