Eyehategod

Review

Sludge metal nije "najlakši" ogranak metala i muzike općenito za prihvatiti/progutati/zavoljeti. To može biti sasvim subjektivan dojam, ipak u slučaju potpisnika ovih redova, oduševljenje nije bila prva reakcija na distorzirani, žestoki "slow motion" malj koji je ostavštinu Sabbatha interpretirao na sebi svojstven način. Kada tome (u slučaju Eyehategoda) pridodamo manijakalni vokal Mikea IX Williamsa, potrebno je zaista dosta strpljenja da se pohvataju svi konci i kockice poslože na pravi način koji priču vode samo u jednom smjeru - ljubav. Uz Melvinse, rodonačelnici žanra Eyehategod, predstavljaju jednu od najupečatljivijih figura alternativne muzike devedesetih sa albumom "Dopesick" kao kamenom temeljcem tog statusa.

Osnovani 1988. godine u New Orleansu, tokom posljednjih dvadesetak godina predstavljaju sam vrh jake i aktivne NOLA scene, a njihov peti studijski selftitled album izašao ove godine je ujedno i treće izdanje sa spomenute scene koje u kratkom roku recenziram. Nakon Downa i Crowbara, novi, nakon 14 godina diskografske stanke album Eyehategoda, dolazi kao šećer na kraju. "Confederace of Ruined Lives" iz 2000. godine, bio je posljednje (kako će se kasnije ispostaviti) izdanje prije dugog perioda apstinencije, iako bend niti u jednom trenutku nije prestao postojati, članovi, ponajprije Mike Williams su prošli kroz razne krize/zatvorske kazne/životne mijene a i uragan Katrina nije nešto što ne treba uzeti u obzir. I konačno kada su se počele posljednjih nekoliko godina valjati priče o novom izdanju, nakon prošlogodišnjeg snimanja istog, preminuo je jedan od osnivača, bubnjar Joey LaCaze.

Uzevši u obzir sve navedene okolnosti, izbor da baš ovaj album bude selftitled, je u neku ruku logičan i navlači misli k priči o Feniksu, pepelu i ponovnom rađanju u ovom slučaju iz sparnih močvara Louisiane. Iz perspektive štovatelja benda, sve osim nekog apsolutnog podbačaja biti će dočekano sa odobravanjem, pa tako i ovaj album sigurno izaziva više ushita nego što bi to možda u drugim okolnostima bio slučaj. Paralele sa albumom "Dopesick" su nemimovnost i pratiti će ih dok su živi, novo izdanje nije u rangu tog kultnog albuma, ali, ono što je bitno jest činjenica da je bolji od prethodnika iz 2000. godine, a to razvlači osmijeh na licu.

Otvarajuća stvar i ujedno najavni singl "Agitation! Propaganda!" predstavlja ogledni primjerak nesmiljene hc/punk žestine pod okriljem Black Flaga, koja se sudara sa ostavštinom već toliko puta apostrofiranih i spomenutih Black Sabbatha. Joey LaCaze nije mogao ispisati sebi upečatljiviji bubnjarski epitaf. Mahnito, žestoko, divlje, ljutito - sve ono što sve manje egzistira u rokenrolu koji nam se potura kroz mainstream izvore zabave.

"Parish motel sickness" valja izdvojiti kao stvar koja bi se bez većih problema mogla vratiti kroz vrijeme i uvrstiti na famozni "Dopesick", za mene vrhunac albuma jer u prvom redu sadrži sve bitne "postavke" koje Eyehategod čine bendom vrijednim poštovanja. U prvom redu rif Bowera ususret kojem Mike IX šalje svoje tipične anti-himnične, često disonantne izljeve gađenja i bijesa. Vele ljudi da je Mike dosta vremena provodio sa Anselmom prilikom snimanja albuma (u savjetodavnom smislu), osobno, ne čujem neku bitniju promjenu i drago mi je što je tome tako. Sve osim ovoga više ne bi bio EHG.

"Quitter's offensive" te "Medicine noose" isto tako valja podcrtati kao "noseće grede" ovog vješto balansiranog albuma koji tematski počiva na ožiljcima Mike IX Williamsa, u neku ruku enfant terrible čitave NOLA scene, čiji nihilistički i kritički nadnevci svojom otvorenošću i izravnošću teško mogu izazvati ravnodušnost kod slušatelja. Ako u sludgeu postoji netko tko bi senzibilitetom i karizmom mogao parirati pokojnom Ianu Curtisu, to je svakako Mike, koji na sreću nikada nije "otišao do kraja" iako postoje indicije da je u više navrata bio blizu.

Za sam kraj sam ostavio sedmominutnu "Flags and Cities Bound" sa preacher/spoken word uvodom i kasnijim "storytellingom" ispred distorzirane zvučne kulise sa drone elementima, koja kao takva predstavlja konceptualno i svirački najkompleksniju stvar na albumu. Sve u svemu, zvučati će izlizano, ofucano i poput floskule, ali - napravite mjesta, EHG se vratio u grad. A grad, kao što već znamo, grad je kurva na samrtnim mukama. Posljednju pomast daje mu reverend Mike IX Williams.

Mihael Pinter