Gold Record

Review

Postoje glazbenici koji ne vrludaju u potrazi za nekim novim izričajem, već drže konstantu u onome što rade. Jedan od njih je Bill Callahan. Glazbeno aktivan od 1990., prvih petnaest godina snimao je ploče pod pseudonimom Smog, da bi se od albuma „Woke on a Whaleheart“ (2007.) odlučio snimati pod svojim pravim imenom. Pri tome je izgradio svoj autentičan stil: u početku je skladao instrumentale, minimalizirajući instrumente, kao i opremu, koristeći kao osnovu akustičnu gitaru uz poneki efekt prigušene trube ili violine. Propjevao je 'u pola glasa' koji je, uzgred budi rečeno, sasvim ugodan bariton. Ne zamara se Bill nekim vokalnim ekshibicijama, ne rasteže glas preko svojih mogućnosti, ne tjera se u falsete i ne forsira, već je potpuno prirodan i takav kakav jest. I kao takav zasigurno ima svoju vjernu publiku. Stilski ga smjestiti možemo između alternative, indie glazbe s poprilično snažnim osloncem na country.

Netko bi rekao da nas vokalno, a i instrumentalno podsjeća na Leonarda Cohena ili Johnnyja Casha, ali to nije niti najmanje loše, jer to su vrhunski uzori. I Bill ne bježi od toga. U prvoj pjesmi „Pigeons“ reći će: „Hello, I'm Johnny Cash…“.

Osobno, svakako mi je upečatljiva i čarobna pjesma „Another Song“; s nenametljivim, jazz udaraljkama, citrom i najvjerojatnije klasičnim basom. Tekstovi pjesama su blago melankolični, topli i ponešto ironični. Svaki njegov album kao da je priča o pomalo introvertiranom pojedincu koji je, kako kaže „usamljen na ugodan način“ te je kao takav izgradio svoju čahuru u kojoj živi, siguran od (grubog) svijeta opterećenog predrasudama.

Kao i obično, Callahanovi tekstovi nisu pretenciozni, ali ni trivijalni. U „Protest Song“ ironizira nekoga pjevača koji u kasnonoćnoj emisiji pjeva neku protestnu pjesmu, te mu tako onemogućava odmor od napornog posla. Pjesma „The Mackenzies“ je svakodnevna sličica o pokvarenom automobilu, a u pjesmi „Breakfast“, Bill priznaje između ostaloga da mu je doručak najdraži obrok jer mu ga priprema njegova supruga koja ne voli prati suđe.

„Let's Move to the Country“ još je jedna tekstualno nepretenciozna pjesma, uhu izuzetno priljepčiva i ugodna. Napustiti urbanu sredinu i krenuti putem prirode, san je vjerojatno svakoga pojedinca preopterećenog stresom svakodnevice. Pjesmu „Cowboy“ lako je zamisliti kao uvodnu špicu nekog western filma u kojemu ćemo, nakon što slova preko nezaobilaznog krajolika prerije prođu, zasigurno vidjeti poznata lica Johna Waynea ili Deana Martina.

Posvetio je Bill i jednu pjesmu Ryu Cooderu. U njoj je glazbeno 'u dlaku' pogodio ono što Cooder radi, a tekstualno ju je ponovno toliko vješto zapakirao da ne znaš ruga li mu se ili divi. I na kraju, album zaključuje s pjesmom „I Wander“ sa stihovima „I travel, I sing, I notice when people notice things / Well, as I wander through the rooms of the world / Love archives me…“.

Čini mi se da se Bill Callahan ponovno pokazao kao autor vrijedan pozornosti. Na ovakve umjetnike COVID-19 situacija kreativno djeluje poticajno i inspirativno. Šteta samo što ne može ovakve pjesme s publikom uživo podijeliti, jer prema najavama, trebat će za to pričekati do iduće godine. I tko voli slušati njega, Casha i Cohena, vrtjet će ovaj album u nedogled.

Ivan Dukić