Review
Još prebirem po dojmovima koje stvara naslovnica novoga live-albuma Nicka Cavea i njegovih The Bad Seeds dok se glazba koju su istkali za ovu priliku neumorno izlijeva kroz zvučnike i ispisuje uvjerljiva opravdanja za svoje postojanje. Tiha, suzdržana u najtoplijoj mogućoj maniri, opuštena na način na koji to samo takvi meštri od nota znaju odraditi, intimna i introspektivna, a prepoznatljiva i bliska svakom tko joj otvori uho i pusti je unutra. Dakle, u nekoj vrsti suprotnosti ili bar zadrške spram sve te opreme što izviruje iz rastvorenih kovčega pred zamišljenim, a opet nekako opuštenim veteranom Čežnje. Pa onda ipak, nakon što preslušate tih deset pjesama jednom, još jednom i još koji put, učinit će vam se kako je sve sjelo na svoje mjesto, kako je sve baš onako kako je trebalo biti i nije moglo biti drukčije, kako baš taj nagomilani "teret" umjetnika i performera najsuptilnije sugerira posebnu vrstu koncertnoga duha kakav zrači svakom minutom "Live from KCRW".
Snimljen u travnju u studiju Apogee, u Los Angelesu, za tamošnju radio-postaju KCRW, u intimnom ozračju pred malobrojnom publikom, četvrti službeni "živi" albuma Cavea i društva sve je samo ne uobičajeno izdanje svoga razreda. Srećom (dodao bih i – naravno), posrijedi nije presjek najvećih hitova, inventura niti bilo kakav sličan uvodnik u upoznavanje s jednom dugovječnom i nepresušnom karijerom. Nije to ni reprezentativno koncertno izdanje, jer fali tu i uobičajenih instrumenata (poput gitare, bar one sa šest žica) i likova iz standardne postave benda. Nije u pitanju ni tipični komercijalni mamac jer sadržajem i formom ne puca na sigurno. Ono gdje je najbliže nekom očekivanom opisu bilo bi svojevrsno nadovezivanje na matricu postavljenu na zadnjem studijskom albumu benda, opravdano hvaljenom "Push the Sky Away". Ove izvedbe, naime, prate i instrumentalno i kadrovski nove smjerove Caveova stalno samoobnavljajućeg iskaza. Gitaru tako "zastupa" tek njezina četverožičana verzija, orgulje nametljivo podebljavaju atmosferu i boju pjesama i to pod rukama povratnika među The Bad Seeds, multiinstrumentalista Barryja Adamsona, a kako je projekt Grinderman na svoj način učvrstio i novu jezgru ekipe, ovdje upravo Warren Ellis, Martyn P. Casey i Jim Sclavunos dopunjavaju postavu na "bini".
Duh albuma "Push the Sky Away" dodatno naglašavaju i čak četiri pjesme skinute upravo s njegovih brazdi. "Higgs Boson Blues", iako u osnovi jako slična izvornoj inkarnaciji, zvuči "šire", opuštenije, čak vjerodostojnije i sjajno otvara kratki set. "Wide Lovely Eyes" i tihorežećom distorzijom podebljana "Mermaids" odlično se uklapaju u niz kojeg su otvorile dosta starije pjesme, dok je "Push the Sky Away" nešto poput molitve na zavijajućem vjetru i priprema terena za jedinu pjesmu koja stilski bježi obrascu na kojem je nastao album. Završna "Jack the Ripper" otvaranje je ventila za kraj, propuštanje silne energije koju Cave i bend kao izvođači posjeduju; možda je tek izbor pjesme za takvo što mogao biti i sretniji ("From Her to Eternity" ili "Saint Huck" s davnog prvijenca se nekako prve nameću kao poželjne alternative, ali bi i one bile možda ipak već isluženi recept). No, ono što popunjava preostalu polovicu reperoara je tkivo koje "Live from KCRW" čini tako snažnim ostvarenjem usprkos činjenici da ne donosi nijednu novu pjesmu.
"Far from Me" i "People Ain't No Good" dolaze s albuma "The Boatman's Call" i, kako teško mogu zamisliti "poboljšanje" ičeg zapisanog na tom remek-djelu, imaju vrlo nezahvalan prostor za nova manevriranja. Ipak, prva se čini dodatno ogoljenom, u svojoj priči o rastakanju jedne ljubavne veze još zrelijom u smislu da je otpjevana "starijim" glasom, s pozicije nekoga tko ju je već ne samo proživio nego je i ispratio do oprosta. Zato će vas "Far from Me" zarobiti i možda čak postidjeti zbog eventualnih površnosti u vlastitim gledanjima na ljubav. "People Ain't No Good", posve gola i oporo spora, doživljava sličnu katarzu i u ovom društvu pjesama nalazi novu obitelj i savršeno mjesto. "Stranger than Kindness", pak, još jednom dokazuje, kao da želi dotaknuti i zadnje nevjerne Tome, koliko je višeslojna i izazovna te koliko se može prevrtati na naizgled istoj podlozi. "The Mercy Seat" je to, vjerujem, odavno dokazao, ostavši Caveova možda najcitiranija pjesma. Ona se na Caveovu koncertnom repertoaru već mnogo puta javljala u minimalističnim aranžmanima, tonirana gospelom ili naprosto izokrenuta iz vlastite tvrde kože, a ovdje svojom biblijskom imaginerijom i nadahnutom izvedbom na klackalici između krhkog minimalizma i tople elegičnosti, autoritetom punokrvnog klasika preuzima srce albuma.
Preostala "And No More Shall We Part" s gotovo istoimenog albuma meni osobno je posebno mjesto u pjesmarici Nicka Cavea. On je uvijek vješto zamagljivao granicu gdje prelazi s ljubavnog, odnosno, osobnog i opipljivog na područje vjerskog, odnosno, pobožnog, tvoreći veličanstvene lirske spletove žudnji vječno tražeće duše, a baš se ovdje to poklopilo eksplicitnije i od pjesama s "The Boatman's Call". Naravno, autor ima presudnu riječ, ali od početka sam "And No More Shall We Part" doživljavao prvenstveno kao iskaz vjere, kao duboko duhovnu izjavu, čak religijski dorađenu. Utoliko je u novoj izvedbi, opuštenijoj nego na svojoj izvornoj studijskoj verziji gdje su nezaboravne prateće vokale pjevale sestre Kate i Anna McGarrigle, ta njezina dimenzija – bar mom uhu – još bliža i opipljivija. Uzevši sve to u obzir, uopće ne čudi odluka o objavljivanju jednog ovakvog performansa – "Live from KCRW" stoji uz bok čak ponajboljim Caveovim studijskim albumima (a znalci dobro znaju kako uvjerljivih remek-djela tu ima).
Pišući nedavno o "Push the Sky Away" zaključio sam kako je u pitanju meditativan i čeznutljiv album, istodobno brutalno prizeman, smiren i logičan, album čovjeka koji neće naglas tražiti zadovoljštine niti će od suvremenih egzistencijalnih kriza nastalih više ohološću moderna čovjeka nego stvarnom logikom postojanja praviti krasopise i romane. "Live from KCRW" se na najljepši mogući način nadovezuje na takav dojam, pridodavajući mu neke stare pjesme vrijedne stalnih vraćanja, opasno nagrizajući strpljivost do pojavljivanja novih pjesama iz kajdanke koja nikad dosad nije razočarala.
Toni Matošin
« Push The Sky Away 
