Review
Volim Sheryl Crow – moram to priznati s ove točke, nakon već dvadesetak godina čudnog druženja i čestih mijenjanja moga i njezina raspoloženja, nakon brojnih albuma te dame američkoga rocka, kao i stalnih mijena na osobnim mi top-listama dražih i manje dragih, bliskijih ili manje bliskih glazbenih imena. Volim je i sada me nije sram (ni strah) to priznati, usprkos tom njezinom radnom prosjeku koji se kreće od dosadnjikavo solidnog do tek vrlo dobrog (uz dodatak da je "Sheryl Crow" iz 1996. danas za mene osobno jedno od mušičavih remek-djela devedesetih). Usprkos tom njezinom glasu koji kao da će svaki tren puknuti, ali koji ima i baš pravu boju. Usprkos lirici koja ne uspjeva uistinu zaintrigirati, ali koja je i pouzdana u svojoj korektnosti, da ne kažem upotrebljivosti. Usprkos često i nespretnom stilskom meandriranju, ali i vještom, damski galantnom održavanju na nogama u svakom zavoju.
"Be Myself" naslovom i pojavom dolazi kao album gotovo autoritativna karaktera, usidrenje u luci u kojoj je dvadesetak godina ranije ista Sheryl provela svoje stvaralački najvitalnije vrijeme i ostavila za ovu današnju sebe sve recepte za održavanje mladolikosti i elana. Prebrodivši, Bogu hvala, uspješnu borbu s karcinomom te ljubavne raskide, usvojivši dvoje djece i zašavši vrlo dostojanstveno u zrele godine, šinjorina Crow albumom "100 Miles from Memphis" naznačila je da još uvijek može pogoditi pravu žicu i dozvati natrag u živo sjećanje svoje najbolje trenutke iz devedesetih, no prošli "Feels Like Home", usprkos logičnom izletu u čujniji country, nije polučio ni pravu kvalitativnu ni očekivanu komercijalnu razinu. Ne bih kategorički tvrdio da je samo to vodilo ponovnom ujedinjavanju s producentima Jeffom Trottom i Tchadom Blakeom, s kojima je u paketu radila na svom najboljem paru albuma ("Sheryl Crow" i "The Globe Sessions"), ali recimo da je to i manje bitno. S "Be Myself" Sheryl Crow se okrenula natrag svom prepoznatljivom rukopisu koji spaja tradicionalni rock s pop vibracijama, odnosno, dosad najizravnije sučelila "Sheryl Crow" i "C'mon C'mon", "The Globe Sessions" i "Wildflower", pa i "Tuesday Night Music Club" i "Detours". Cura koju volim, dakle, odlučila se predstaviti u cjelokupnom paket-aranžmanu; reklo bi se, ne može bolje. Ali, nije to tako jednostavno…
Jer, postavši deklarativno "herself", Sheryl Crow nije automatski ponudila nekakav "best of me"; deseti joj jubilarni album prvenstveno funkcionira kao potvrda vitalnosti, ali nikako i dokaz snage za odlučni iskorak iz formi i stereotipa koje je sama sebi zacrtala na boljim, ali i nekim lošijim albumima. "Be Myself" je zbirka solidnih, vješto upakiranih pop-rock pjesama američkog dizajna, suvremena taman onoliko koliko patinasta receptura dopušta i angažirana upravo onoliko i onako kako se od jedne mainstream kantautorice moglo očekivati. Možda uvodna "Alone in the Dark" sa svojom preumivenom strukturom i ne obećava mnogo, ali ostatak albuma uredno se posložio na njezinim temeljima i smjernicama tipa "ako mi bude i zadnje što ću učiniti, preboljet ću te". Služit će se pritom i simpatičnim, ali prilično plitkim stihovima poput "ako je Bog ljubav i ljubav je Bog, zašto se onda svađamo?" u "Half Way There" ili se posprdno dotaknuti suvremenih indie-bendova s "99 milijuna pratitelja u samo jednom danu" ("Be Myself"), tviteraško-instagramsko-fejsbuške (ne)kulture ("Woo Woo") ili, naravno, novog američkog predsjednika u iznenađujuće uvjerljivoj, nabrijanoj "Heartbeat Away", nigdje ne nadilazeći vlastiti prosjek, ali mudro i vješto čuvajući izboreni položaj visoko u ukupnom prosjeku.
Križajući, dakle, svoja prethodna glazbena i posebno životna iskustva, naučivši gdje se točno pokliznula na "C'mon C'mon", a gdje nedostižno poentirala s eponimnim albumom iz 1996., u svom light-ljevičarenju predvidljiva koliko i glavnina suvremene rock-scene, Sheryl Crow se na ambiciozno nazvanom desetom albumu dokazala kao mala institucija, ali i kao rukopis bez kojeg danas ništa posebno na pripadajućoj sceni ne bi nedostajalo. Zbirka solidnih pjesama što uhodano vrludaju samom sredinom ceste kroz americanu i gone nešto nalik dugi zadovoljit će sve fanove, postaviti smjernice za ostatak karijere, a sve nas koji volimo Sheryl bez opipljivog, riječima objašnjivog razloga ostaviti u istim oblacima. Ni pedlja naprijed, ni pada natrag.
Toni Matošin
« Feels Like Home 
