Review
Na red za recenziju došao je i četvrti po redu studijski album britanskog (Gibraltar) benda Breed 77 (ako uzmemo u obzir da se na prošlom nije nalazila ni jedna nova pjesma, samo već objavljene izvedene na španjolskom). Izdan je još krajem prošle godine, nakon nekoliko singlova kojima su pripremili publiku na ono što ih čeka. Ali tek početkom ove je doživio i inozemno predstavljanje, nakon čega je snimljen i video za pjesmu „Zombie“. Cover i booklet su prepuni insekata, kao i naljepnica na cd-u, zbog čega nalazim sretnom okolnost da nemam problema s insektima...dapače.
Insects započinje žestokom pjesmom prigodnog naziva „Wake Up“, otvarajući slušatelju svijet insekata zvukom kuckanja budilice, koji ubrzo prerasta u žestoke električne rifove kao podlogu glasu frontmena Paula Isole.
Već na idućoj, „The Battle of Hatin“, upoznajemo zvuke tradicionalnih instrumenata izmiješanih s gitarama i žestokom growlom, koji se izmjenjuju s melankoličnim prizvukom otpjevanih dionica. Određeni dijelovi pjesme me podsjećaju na Machine Head, što ću kasnije primijetiti na još nekoliko mjesta. U pjesmi se nalazi i odličan gitarski solo, približavajući ju kraju.
Naslovna pjesma trajanjem spada među duže te je definitivno najbolja s ovog albuma, počinjući sa zvukovima glasanja nečega što zvuči kao more cvrčaka i stjenica, nastavljajući se melodičnim Isolinim pjevanjem (melodičnosti je na ovom albumu ipak nekako manje nego na prošlima...) i te završavajući u nešto sporijem ritmu s growlom koji kao da se udaljava sve više, dočaravajući očaj.
„Who I Am“ bi se mogla nazvati pogodkom albuma, kolokvijalno bih ju nazvala „pjesmom za slušati dok vozite motor/bicikl“. Ako ne znate na što mislim – definitivno pokušajte! Od pjesama s kojima bih ju usporedila na pamet mi trenutno pada „The New Build“ od Dark Tranquillityja, premda žanrovski ne sliče, baš zato jer sadrže potrebnu melodioznost i nepogrešiv ritam koji diže raspoloženje.
Ne mogu ne istaknuti ni odličnu obradu već legendarne pjesme „Zombie“. Dok ju slušam, imam dojam da je njome gotovo dostignuta savršenost originala, s tim da su nužne izmjene vezane uz dodavanje karakteristika Breeda 77 taman dobro sjele na kostur pjesme. Poslušati! (Sam video je mogao biti i bolji, ali dobro...)
Kritičari ovaj bend opisuju kao flamenco metal, a donekle se mogu i složiti s njima. Glazba koju sviraju je predivna, u isto vrijeme žestoka i nostalgična s primjesama španjolskog melosa. Ne treba smetnuti s uma da su svi članovi benda porijeklom Gibraltarci, što ih čini izloženima jakoj španjolskoj kulturi, dok su im putovnice britanske. To ih čini zanimljivima i definitivno vrijednima slušanja. S druge strane, s obzirom na bendove kojima su slični po nekim elementima, mogu reći da me donekle podsjećaju na „Ashes of Empires“ fazu Machine Heada, što im može biti samo pohvala. Treba dodati da im je u promociji u UK-u pomogao i sam Bruce Dickinson, očito prepoznavši njihov potencijal.
Za kraj, mogu reći da sa zanimanjem očekujem sljedeće albume ovog benda, u nadi da će biti još bolji (za razliku od nekih sličnog žanra – npr. rani Linkin Park - koji su se nažalost još pogoršali najnovijim albumom...).
Vedrana Ravlić
/
