Review
Posebno mi je drago da me je konačno dopao na recenziju jedan od najboljih metal...hm death (opet), melodic bendova... ili u koji god drugi derivat žanra ih stavili, bolje reći u kojem oni djelovali.
Ništa novo neću reći ako kažem da je Amorphis jedinstveni bend na način kako su nekoliko puta (kao što im i samo ime kaže) transformirali i sebe i svoj zvuk, te izričaj/žanr (i sad se ponovo vratili u melodic death, čini se za duže vrijeme), a da nisu gotovo niti jednom od svake te transformacije izgubili ništa na kvaliteti (ako ne računamo krah koji ih je skoro dostigao na albumu 'Far From The Sun'), a uvijek su održavali taman toliko brutalnog zvuka da je bilo dovoljno i zadrtim originalnim metal fanovima da budu zadovoljni i da se ne odreku benda (što je vrlo teški zadatak bilo za koji bend). Pa čak i kada su promijenili pjevača nakon spomenutog kraha 'Far From The Sun' što je uvijek težak udarac za bend, odnosno teška situacija u kojoj čak i ako nađeš boljeg pjevača od prethodnog sam prijelaz je vrlo bolan i lako se može protegnuti na nekoliko albuma. Amorphis je to učinio u roku "keks". Novi pjevač Tomi Joutsen se odlično uklopio, ne slučajno što je sjajan pjevač različitih vokalnih mogućnosti (od jasnog, "čistog" do "prljavog" pjevanja i growla što su vanredne značajke) pa Tomi i jače figurira nego Pasi Koskinen koji je pak nenadanim odlaskom učinio još jednu dobru stvar: omogućio je drugom (originalnom) vokalistu i ritam gitari Tomiju Koivusaariju da reaktivira korištenje tzv. cookie monster growla. Već sa prvim albumom "Eclipse" Amorphis je pokazao kao da se tamo kod njih ništa nije desilo, bend se kao feniks digao visoko. Idući, "Silent Waters" bio je sjajan album, inspiriran (kao prethodni i svi nakon njega, uključujući aktualan) finskim nacionalnim ponosom, epom Kalevalu, tekstualno se zadržao u predvidljivim i poznatim, ali uvijek iznova aktualnim vodama.
No, glazbeno su se nevjerojatno efektno i inteligentno pozabavili upečatljivim klavirskim dionicama, eletroničkim i poluindustrijskim gitarskim riffovima, pa čak i "disco-metal beatovima" ... kada realno nismo niti mogli očekivati da će sljedeći "Skyforger" biti na istoj razini, Amorphis je ponovo iznenadio. Fanovi sigururno nisu očekivali suptilniji album na kojem Tomi najviše pažnje i minutaže prirodaje "čistom" pjevanju, a growlovi su tu tek toliko da se zna o čemu se tu bazično radi. Stil prethodnog albuma prati liniju koju su započeli na "Eclipse", progresivni rock, melodičan metal i folk metal. I "The Beginning Of Times" prati tu liniju, ponešto usporenog, melankoličnog, vrlo melodičnog, ali ipak progresivnog metala, i opet s taman toliko brutalnih dionica da je ova kombinacija "ne-heavy" pjesama opet pogodila u metu. Dok su Amoprhis nakon svoja prva dva albuma pustili drugim metal bendovima da svatko ostvari svoj album godine, krug se zatvorio i sve se vratilo nazad na stare majstore koji opet rade najkvalitetnije albume unutar (aktualnog) žanra.
Ne pratim dovoljno detaljno metal scenu sa svim podžanrovima da mogu odgovorno reći da je ovo najbolji album iz tog žanra prošle godine, ali ono što sam pratila i čula nije niti blizu ovome. Iako "The Beginning Of Times" diskutabilno nije najbolji album Amorphisa, za mene je ovo naj metal album 2011. godine.
Anastazija Vržina
/
« Skyforger 
