Može li se čuti i doživjeti autentično neku legendarnu grupu koja je prestala postojati prije gotovo pola stoljeća? Teško. Evo, ajmo uzeti za primjer Doorse, tim više što je Jim Morrison, njihov karizmatičan frontmen, 'kralj guštera', pjesnik, erudit i pjevač grupe koja je obilježila šezdesete i ostavila neizbrisiv trag u povijesti rock glazbe, preminuo na današnji dan prije 51 godinu.
Ulaz u Boogaloo gdje je trebao svirati najbolji Doors Tribute Band bio je otvoren od 20h, ali koncert očekivano nije počeo prije pola deset. Ali, vrijeme je prolazilo brzo, jer nas je DJ Tomi Phantasma svojim onako uobičajeno dobrim odabirom glazbe koja se bazirala na Pink Floydu i sličnima, vješto pripremao za događaj večeri koji je očekivano prikupio mnoge, te se koncert mogao održati čak i u većoj koncertnoj prostoriji zagrebačkog Boogalooa. Bolje je tako, jer stage je nešto iznad publike i sound je tako puno bolji.
Neposredno pred početak koncerta čuli smo „Walk on the Wild Side“ velikoga Lou Reeda koji, možda i niste znali, baš i nije volio Doorse (kao ni Beatlese) te nakon toga „Simpathy For the Devil“ nenadmašnih zimzelenih Rolling Stonesa. The Doors Alive svoj su nastup otvorili veličanstvenom pjesmom „Break On Thru“, prvom pjesmom s njihova prvoga od šest studijskih albuma koje su snimili s Jimom Morrisonom kao pjevačem, jer bez njega su nakon toga snimili tek tri: „Other Voices“ i „Full Circle“ na kojima su pjevali uglavnom Ray Manzarek i ponešto Robbie Krieger te onaj „An American Prayer“, snimljen 1977. godine koji se pokazao kao sasvim lijepo zamišljen, poetičan i konceptualni album, složenih poema, na kojemu su Doorsi uglazbili Morrisonove stihove koje je Jim izbacivao iz svoje bilježnice ili glave (podsvijesti?) u trenutcima nadahnuća, između snimanja nekih studijskih albuma. Prvi dojam bio je urnebesan: prepuni Boogaloo, publika svih generacija, koja je odjednom dokazala da su Doorsi trajna vrijednost te stvar opće glazbene kulture. Žestok je bio i idući „Been Down So Long“, pjesma s njihova albuma „L. A. Woman“, posljednjega s Morrisonom kao pjevačem, koju je Jim izveo možda tek na nekoliko koncerata, čak lako moguće i ne u onoj finalnoj verziji koja je objavljena na spomenutom albumu. Ovdje nas je fascinirao gitarist Baz Meyer svojim odličnim solom, kojega izvodi minimalistički , bez pretjerano efekata, precizno i savršeno. Mike Griffioen, koji u ovome bendu uspješno odrađuje ulogu Jima Morrisona kako glasom tako i pozom i kretanjem, krenuo je brzo u svevremensku i aktualnu pjesma „People Are Strange“ s njihova drugog studijskoga albuma „Strange Days“.
Osjetno, gitarist si je dao oduška na uvodu u pjesmu „Spanish Caravan“, s jednim odličnim i podužim introm na gitari. Ekipa je brzo prepoznala o kojoj se pjesmi radi, ali nekome se oteo krik: „Sviraj Doorse!“, premda je gitarist sasvim ozbiljno odsvirao čak i zahtjevnije dionice ovoga gitarističkog uvoda koje su Doorsi preuzeli od Segovie. Na pjesmi "Light my Fire" ekipa se totalno raspametila, a tijekom poduljeg ali ugodnog sola klavijaturiste i gitariste, 'lažni' Jim se otišao malo odmoriti. Pjesma se zanimljivo i u nizu nevjerojatno dobrih isprepletenih sola klavijatura i gitara s promjenom ritma pretvorila u „Summertime“ (onaj Gershwinov) i baš je bila izrazito efektna. Iduću pjesmu 'Jim' je posvetio Jamesu Brownu, a to je bila „Changeling“, nevjerojatno dobra i ritmički čvrsta pjesma koja inače otvara njihov studijski album „L. A. Woman“.
Nakon toga uslijedila je kompletna izvedba „The Celebration of the Lizard King“, slojevita pjesma koju su Doorsi prvi puta objavili na albumu „Absolutely Live“, dok su tek samo jedan studijski fragment „Not To Touch the Earth“ uspjeli ubaciti na studijski album „Waiting For The Sun“. Bila je to snažna interpretacija, tim više što je to jedna izuzetno zahtjevna pjesma, s podosta dramatike u tekstu. Malo je reći da je publika udisala svaki stih i notu ove pjesme. Nakon toga, izveli su onaj Weill-Brechtov klasik „Alabama Song“ koji nam je došao kao mali odmor: svi su pljeskali u ritmu, dok su The Doors Alive evidentno uživali u reakciji publike. Tijekom pjesme „The Spy“ s njihova albuma „Morrison Hotel“ doletio je prvi grudnjak (ili prsobran?) na pozornicu, kojega je 'Jim' frajerski i nonšalantno okačio na stalak za mikrofon, a tijekom iste pjesme bend se vješto prebacio na onaj laganiji „The WASP (Texas Radio and the big beat)“. Možda je vrhunac koncerta bila upravo pjesma „Roadhouse Blues“ s njihova albuma „Morrison Hotel“. 'Jim' je ovdje pograbio zvečke, ekipa je divljala mahajući kosama, klavijaturist i gitarist su odsvirali odlične solaže, a tijekom izvedbe pao je na pozornicu i drugi grudnjak, dok je 'Jim' na kraju pjesme poskočio i bacio šešir. Nekome je u toj pjesmi nedostajala usna harmonika koju im je inače svirao Joe Sebastian, ali dečki su u izvedbu te pjesme unijeli toliko osobnosti da je pretjerano insistirati na takvim detaljima. I onda je nekako prebrzo i neočekivano označen kraj koncerta, nekih dvadesetak minuta prije 23h.
Nepotrebno je pisati da je ekipa tražila još. Prvo su se začula skandiranja „Hoćemo još…“, a potom su se prebacili na ono što će Englezi možda prije razumjeti: „We want more!“. I naravno, nije trebalo dugo čekati. Dečki su izašli na pozornicu i odsvirali još dva bisa: „Riders On the Storm“ i „The End“. Nije potrebno naglašavati da su savršeno odsvirali svaki solo, kako na klavijaturama, tako i na gitari, čak je u nekom momentu klavijaturist stavio nogu na klavijature, što nam je izgledalo baš efektno, te nas podsjetilo na Jerry Lee Lewisa.
Sve u svemu, bio je to odličan koncert. Naravno da nisu stigli odsvirati sve što bismo željeli čuti: „Love Me Two Times“, „Cars Hiss By My Window“, „Peace Frogg“, „When The Music's Over“ ili „Five To One“, a možda je netko želio čuti i „Hello, I Love You“ i „Touch Me“, njihove najkomercijalnije stvari. U svakom slušaju, koncert je bio izvrstan: sveukupno su svirali sat i pol, podarili nam atmosferu pravih Doorsa i možemo slobodno reći da s veseljem čekamo novu priliku da ih ponovno čujemo. Uzgred budi rečeno, The Doors Alive prije ljetne stanke, imaju još dva koncerta u Austriji, pa onda dalje u prvoj polovici rujna nastavljaju putem Danske, Norveške, Švedske i Njemačke. Sretno im dalje, a publici veselo bilo… Jer, bila je to još jedna večer u Boogaloou za pamćenje.
Setlista:
1. Break On Thru
2. Been Down So Long
3. People Are Strange
4. Spanish Caravan
5. Light My Fire
6. Changeling
7. The Celebration of the Lizard King
8. Alabama Song
9. The Spy / Texas Radio and the Big Beat
10. Roadhouse Blues
Bis:
11. Riders On the Storm
12. The End
