Ono što je u utorak upriličeno u Vitnage Industrial Baru, svaki poklonik dobre glazbe, bez obzira o kojem se žanru radi, morao je doživjeti.
Pokojni Neven zasigurno bi bio ponosan na ono što su mu njemu u počast i sjećanje priredili kolege glazbenici, njegovi prijatelji i brojni suradnici. Vinatge je bio krcat "facama" s rock, blues, jazz scene u Hrvata, a i u publici, doduše ne baš prevelikog broja, mogli ste vidjeti glazbenike koji su došli podržati ovaj humanitarni koncert , čiji prihod od ulaznica ide za pomoć glazbenicima sa zdravstvenim problemima.
Veliki meštar cijelog događanja bio je Tomas Krkač, pod čijom se dirigentskom rukom sve i odvijalo. Na neki način željelo se dočarati priču o Nevenovom glazbenom putu od samih početaka njegove vrlo plodonosne glazbene karijere.
Prvi dio koncerta obilježile su autorske pjesme i rad u grupi Telefon, a Nevenov instrumentalni rad dočarao je Nevenov učenik Drago Lokas na usnjaku, ali i Branko Bogunović - Pif na gitari, koji je svojim gitarističkim bravurama Nevenu u čast pomalo zatekao nazočnu publiku, tako mi se barem čini.
S druge pak stane Renato Mettesi uz Igora "Iggya" Djekea na usnjaku zagrijao je dodatno publiku svojom izvedbom "Roadhouse Bluesa".
Nevenov najdraži instrument upravo je taj mali "vražji" instrument, koji se u ruci gotovo i ne vidi, čije se konture, obilk i izgled skrivaju u rukama hrvatskih majstora "usnjaka". Kaže se da blues morate nositi u sebi, da to imate ili nemate. Isto tako zna se da se taj "blues mood" i "mojo" nigdje ne može kupiti, nabaviti, kao ni naučiti. Da, naravno, možete naučiti svirati usnjak, ali ako nemate taj "mood" i "mojo" to vam ništa neće značiti.
Upravo zbog toga u Hrvatskoj trenutno imamo petoricu glazbenika koji su, svaki na svoj način, osobiti i jedinstveni, a to su:
Igor "Iggy" Djeke, čiju vremensku kapsulu mnogi još i nisu otvorili, a kamoli razumijeli, no, mi koji pratimo blues scenu jako dobro znamo kako i koliko Igor štuje i cijeni taj svoj instrument.
Predrag Lovrinčević – Lovre stigao je iz Splita i posalo nam je svima snažnu poruku da su istinski glazbenici i "normalni" ljudi poput Nevena uvijek važni i OK, ali isto tako da upravo to uvijek i svugdje prolazi. Nadahnute izvedbe Nevenu omiljenog J.J Calea i "Eight Days A Week" Beatlesa digle su temperaturu u Vinatgeu.
Odmah potom na scenu stupa Tomislav Goluban i svojim usnjakom dočarao je dolazak vlaka, možda na željezničku stanicu u Tutwileru, tamo dolje u Mississippiju. Trebao je samo još viknuti "All Aboard" i to je to! Snažno, konkretno i nadahnuto.
Potom na scenu stiže Krešo Oremuš, čija sofisticirano – prizema svirka usnjaka baca vas u nevjerojatna stanja. Na sceni uz Telefon Blues Band (T. Krkač, V. Božić, S. Pintarić, D. Krznarić) kao session band večeri, te E. Baučića na vokalu u legendarnoj "You Shook Me" doslovno briljiraju i to je zapravo samo jedan od glazbenih primjera kako to zvuči i što se zapravo događa.
Sve u svemu, što se tiče usnjaka mi se nemamo čega sramiti, ova petorka (K. Oremuš, T. Goluban, P. Lovrinčević - Lovre, I. Djeke i D. Lokas.) doista su originalni, jedinstveni i osebujni, svaki na svoj način i to je još jedan plus više cijeloj toj priči.
Zadnji dio ovog koncerta bio je ostavljen i sastavljen od Nevenovih prijatelja, suradnika koji su došli pjevati i svirati njemu u čast a to su: Davor Gobac uz Lovrin usnjak, Massimo uz usnjak Iggyja, N. Belan, Z. Kovačiček – koja je po tko zna koji puta, doista impresivno izvela legendarnu Janis. Zdenku Kovačiček pratio je tijekom nastupa Krešo na tom malom "vražjem sviralu".
Potom je uslijedilo veliko finale, kada su se na stageu našli svi glazbenici i sponatno zasvirali "final jam – session" i našli se u gotovo osmominutnoj "Train". Bio je to kraj ovog koncerta, koji je imao taj humanitarni predznak, ali i bio je sjajan podsjetnik na rad i glazbeno djelovanje pokonog Nevena Mijača, čiji je brat Zoran također bio u publici.
Jednako tako, Nevenovi dugogodišnji suradnici S. Jug, J. Leikauff, A. Bjelinski dali su svoj obol ovom koncertu i još jednom dokazali da je glazba doista univezalni jezik, da je glazba divan osjećaj predaje nečega lijepog. A potom slijedi povratno primanje pozitivnih reakcija iz publike i da međusobna sinergija je zapravo nešto prekrasno!
Držim da je ovakav koncert definitivno zaslužio više publike, možda da se održao u dane vikenda, možda bi publike bilo više. Taj problem doista perzistira već duže vrijeme, možda je prisutan i problem što se drugi dan mora raditi, ići na predavanja ili nešto treće. Naime, odbijam prihvatiti činjenicu da danas mladi ljudi vole neku drugu 'ajmo je uvjetno nazvati glazbom. No, što je tu je! Bilo je dobro, bilo je iskreno, spontano, snažno i direktno, kao što to i zahtjeva prezentacijska forma rocka i bluesa. Na kraju ovog teksta želim još jednom istaknuti da bi sam Neven, bio jako zadovoljan onime što smo mogli slušati u Vitage Industrial Baru.
Yours bluesy,
Mladen Loncar - Mike
