Review
"Emotional mugger" je netko ili nešto tko "maže oči" i skreće tuđu pažnju s bitnih na nebitne, trivijalne stvari koje "ispiru mozak" te time "zamućuje osjećaje". Hiperproduktivni 28-godišnjak Ty Segall izraz je uzeo kao inspiraciju za naziv, opću temu i imidž svog novog studijskog albuma, desetog koji je izdao pod vlastitim imenom. A ukupno, otprilike šezdeseti…
U Tyjevim očima svijet 21. stoljeća je svijet u kojem se traži trenutno zadovoljenje svih potreba, ma kakve one bile: socijalne, seksualne, potrebe za pažnjom, informacijom (najčešće "samo da bi znali")... Poseban dio toga su društveni mediji koje i sam Segall rado koristi, no zapaža kako smo svi manje ili više ovisni o njima (u skladu s time, i s "pametnim" mobitelima), što ga posebno zgraža. Dovoljno kako bi u promotivne svrhe snimio 14-minutni filmić sa sobom kao protagonistom – potražite ga na internetima.
Novi uradak široj publici i dalje nepoznatog Segalla kontrolirani je kaos koji nas vraća na njegove prve solo uratke otprije nekih sedam godina. "Emotional Mugger" set je od jedanaest pjesama "zamućenih" fuzzy gitarom, distorziranim basom i usporenim ritmom bubnjeva te dodatno začinjenih Tyjevim blago histeričnim i djetinjastim vokalom (koji mu, naravno, nije prirodan). Žanrovski se tu isprepliću glam, hard rock, psihodelija, funk pa čak i pop, a možda bi se najkraće zvuk albuma moglo opisati kao glam-psych rock.
Od uvodnog terceta "Squealer", "Californian Hills" i "Emotional Mugger/Leopard Priestess" jasno je koliko se Segall zabavljao radeći ovaj album i koliko je on, svojoj temi usprkos, potpuno neozbiljan, neobavezan i opušten. Ty je i sam izjavio kako snimanje voli mnogo više nego nastupe – rijetko ćete to čuti od nekog etabiliranog glazbenika, što on svakako jest. Iako se monotonost aranžmana često približava granici prigluposti, očito je da Segall nije niti htio postići ništa transcendentalno ovim albumom te da ga nije radio iz nijednog drugog razloga doli onoga da zabavi samog sebe.
Ni "Emotional Mugger" nije prošao bez nekoliko zapaženih gostiju: Dale Crover iz Melvinsa "upao" je na moćnoj obradi Equalsa "Diversion", svoj doprinos albumu dao je i King Tuff, a ni ovaj put nije izostao Mikal Cronin, Tyjev dugogodišnji glazbeni kolega i prijatelj. Segall i ekipa rokaju svake sekunde u stilu nekih modernih T. Rex, velikih uzora čiji je album obrada Segall snimio prošle godine, a najbolje to rade na spomenutoj "Californian Hills" te odličnoj "Mandy Cream" te "Magazine", koju su brojni strani kritičari nepravedno zaboravili izdvojiti. Segall je, uza sve spomenuto, poprimio alter-ego zle lutke-bebe čiju masku nosi i na nastupima te u ranije spomenutom promo filmu, te time zaokružuje razigranu, sarkastičnu i "prljavu" sliku svog novog albuma od kojeg u svom katalogu ima boljih, no ne i zabavnijih.
Filip Katić
