Nonetheless

Review

Mic po mic, godinu po godinu, dekadu po dekadu i Pet Shop Boys su doklipsali do svog petnaestog studijskog albuma. Najave su krenule još prošle godine prilikom objavljivanja EP-a „Lost“, kada su objavili da imaju dosta novog materijala za novi album na kojem surađuju s producentom Jamesom Fordom iz Simian Mobile Disco. Kako je James Ford netom prije radio na sjajnom albumu „Memento Mori“ od Depeche Mode, ljestvica očekivanja je bila postavljena visoko.

I evo nas sada ovdje, „Nonetheless“ stoji pred nama, a pokoje pjesme se stidljivo probijaju i do domaćeg radijskog etera. Kako je potpisnik ovih redova poprilično veliki štovatelj djela i rada ovog dvojca i kako je baš sklon kritizerstvu, uvijek mu se nekako dogodi da lakše pronađe mane u svakom novom PSB materijalu, dok kod bilo kojeg ranijeg djelca bez krzmanja zaključi da smo svjedočili i više nego ljupkom ostvarenju. Tako je nekako bilo i kod ovog nosača zvuka. Početni singlovi su manje-više ok, solidni, ali ostatak albuma je prilično za zaborav, prašinu i lagani cringe. U jednom se trenutku činilo da usprkos sjajnim orkestracijama i harmonijama najslabiji dio svake pjesme postaje (nikad nisam mislio da ću ovo izgovoriti) Neilov glas kao potpuno promašen i izvan tonaliteta. Boja tog lijepog glasa je baš nekako čudno ostarjela. Obično muškarcima s godinama i vremenom pada glas (kao i neki drugi dijelovi tijela), ali ovom je pjevaču s godinama glas postao još piskutaviji i zujaviji. A to nikako ne paše na ove odlične melodije i beatove.

Trebalo je vremena da album sjedne. Na njemu se doista može naći dojmljivih trenutaka. Inicijalni singl „Loneliness" ima vrlo dobru strukturu i solidnu ljepljivost. Nakon njega „Dancing Star“, koji priča priču o ruskom baletanu i prebjegu iza željezne zavjese Rudolfu Nureyevu, unatoč tom nekom slabašnom lirskom uvodu, zapravo uopće nije loša stvar. Tennant kaže da je za sljedeći singl odabrana "New London Boy", čija se ljepota otkriva tek kroz višekratno slušanje. A i sama po sebi je posebna. Ima tu rappersku dionicu gdje Neil Tennant sa stavom i flowom opisuje svoje vrijeme mladih sedamdesetih kada je došao u London. Inače, malo je poznata stvar da je njihov prvi singl „West and Girls“ prva hip hop pjesma koja je zasjala na broju 1 u Velikoj Britaniji. Naravno da im tvrdi reperi nikada neće priznati da imaju bilo kakve veze sa hip hopom. Takvo priznanje bi doista bila hereza. No svejedno (nonetheless), „New London Boy“ ima taj neki potencijal da nadživi sve ostale pjesme s albuma.

Možemo naći još dosta dobrih, ugodnih i zaraznih numera kao što su „Why Am I Dancing?" ili „Bullet for Narcissus", što cijeli album čini prilično elegantnim i uravnoteženim, bez obzira na pojedine proplamsaje jeftine i šarene plastike. Ima neku notu dobrog sjaja što bi moglo biti naznaka da će kroz godine album dobro ostarjeti i da ćemo ga se sjećati uz riječi: „znaš onaj dobar album na kojem njih dvojica imaju žarulje u ustima“, ili tako nekako.

Možda je svejedno, ali sviđa mi se album u svojoj ukupnosti. Nadalje, preporučujem poslušati i dodatak „Furthermore“, koji dolazi uz „Nonetheless“, a na kojem možemo naći nova čitanja/slušanja njihove 4 stare pjesme. Sve zajedno opravdava očekivanja.

Ivica Šćukanec