Review
Holdsworthov zadnji solo studijski album FLATTire ove je godine ponovno izdan za MoonJune Records (drugi put je izdan 2007. za Eidolon Efformation). Kada je prvi put objavljen 2001. godine, iako hvaljen u uskim, uglavnom gitarističkim i stručnim krugovima, prošao je relativno nezapaženo, s rezerviranim kritikama. Novo izdanje pružit će priliku za ponovno vrednovanje ovog iznimno osobnog i hermetičnog umjetničkog djela.
FLATTire je nastao u kontekstu Holdsworthove životne i emocionalne krize. Naime, 1999. godine razveo se od dotadašnje žene, izgubio studio jer je prodao tonski stol i opremu te tako i potreban prostor za kvalitetan rad. Gotovo u cijelosti sintetički album snimio je sam uz pomoć gitarskog MIDI dinosaurusa SynthAxea, jeftine ritam mašine i gitare. Izuzetak su dvije više jazz stvari („Eeny Meeny“ i „Bo Beep“) na kojima je gostovao basist Dave Carpenter kojemu je u znak sjećanja i posvećeno ovo izdanje. Zbog svega toga produkcija nije na nivou njegovih prošlih albuma. Pomalo se osjeti da je u pitanju „kućna radinost“, ali to je s druge strane ono što pojačava osobnu auru autentičnosti djela.
Bilo bi nepravedno reći poput nekih kritičara da je album hladan zbog sintetičnog, elektronskog zvuka SynthAxea. Mene se osobno doima kao vrlo emotivna, visoko intelektualna ekspresija kompliciranih mentalnih stanja, što se odlično odražava na fotografiji s prednje strane omota („cover art“). Holdsworth je prema priznanjima u raznim intervjuima oduvijek želio skladati glazbu za filmove i uvjeren je da bi to mogao dobro odraditi za znanstveno-fantastični film. Uz iznimku „The Duplicate Man“ inspirirane kanadskom SF televizijskom serijom Outer Limits, kompozicije za FLATtire nastale su inspirirane filmskim slikama koje su se odvrtile jedino u njegovom osobnom umu. Tako je svoju do sada neostvarenu želju na neki način zadovoljio.
Ovo je jedinstven album u Holdsworthovom katalogu. Harmonijska kompleksnost je još uvijek prisutna, ali u cijelosti gledano prevladava jedna smirenija, kontemplativnija atmosfera, bez tehnički prezahtijevnih solo dionica. Kada smo kod instrumentaliziranja zanimljivo je primijetiti da je jedino početna solaža na „The Duplicate Man (intro)“ odsvirana na gitari, a sve ostale svjedočanstvo su široke lepeze izražajnih potencijala SynthAxea. Stilski gledano, moguće je reći da je prisutna veća sklonost prema orkestralnim kompozicijama, ali s neodoljivim osjećajem za zvučnu sliku s kraja 1980-ih i početka 1990-ih, podsjećajući ponekad na Vangelisa. Iznimno senzualan osjećaj pobuđuje ritmična, prekrasna kompozicija „Curves“ koja projicira jedan čitav dramatski konstruiran kratki film tako da polazi od privlačnih slika određene osobe, napetog monologa upućenog toj osobi ili slici osobe te konačno neobičnog ishoda dramatske situacije. Odmah po završetku „Curves“ čujemo uvodnu kišu, paljenje auta i vrlo osobnu refleksiju u „So Long“ s kojom se najvjerojatnije oprostio od bivše žene.
FLATTire možda nije Holdsworthov najreprezentativniji i najpristupačniji album, ali je zasigurno jedan od njegovih najboljih, odlično nijansiran i posložen. S time se možda neće svatko složiti, neki će ga možda ocijeniti i kao dosadan promašaj ali to je u krajnjem slučaju potpuno nebitno. Bitno je da je album tu i ponovo dostupan svakome tko poželi otvoriti njegove nepostojeće i nerijetko mračne filmske svjetove.
Ljubiša Prica
« None Too Soon 
