Review
Diskografija The Beach Boys, kao mnoge sličnog značaja i trajnosti, podnijela je tijekom svojih preko pola stoljeća postojanja razne inventure, reizdanja, koncertne albume, kompilacijske sklepotine i provjetravanja arhiva. U svim retrospektivnim izdanjima uvijek je prvo desetljeće rada bilo osnova za (re)valorizaciju opusa kojem je istinski genij pop-glazbe, Brian Wilson, postavio osnove, udahnuo život i osigurao (dugo)vječnost. Najnovija eksploatacija opusa kalifornijskih pop/rock legendi, prateći diskografske trendove (vidi: Elvis i njegova najnovija izdanja) ne odstupa od dobitne matrice i svevremenske klasike najvećim dijelom nastale šezdesetih godina prošloga stoljeća podebljava orkestracijama The Royal Philharmonic Orchestra.
To bi o najnovijem izdanju The Beach Boys zapravo bilo sve što bi vrijedilo istaknuti. Opus koji se zadnjih desetak godina značajno osvježio izdanjima poput prvog studijskog albuma nakon dvodesetljetne stanke (vrlo solidni "That's Why God Made the Radio") i konačnog službenog izdanja kultnog, nikad realiziranog "Smile" (izuzetni "The Smile Sessions"), ali i obnovljenom koncertnom aktivnošću, s "The Beach Boys with The Royal Philharmonic Orchestra" teško da je, naime, dobio mnogo više od jedne stavke čiji se motivi čine više komercijalno nego umjetnički opravdanima.
Savršena višeglasja i nezaboravne Wilsonove melodije od prve su bili podatni materijal za orkestracijske tretmane, čega nije ni nedostajalo u vrijeme remek-djela "Pet Sounds". Vratiti se tim pjesmama takvim tretmanom danas čini se uistinu nepotrebnim, a taj dojam se pojačava kako album odmiče. Slavni londonski studio Abbey Road ugostio je klasike The Beach Boys kao izraz dubokog poštovanja i u duhu slavljenja glazbe, to je neosporno, ali tražiti u ovoj zbirci nešto više od zgodne "use once" pjesmarice bilo bi vrlo optimistično putovanje.
Od šesnaest pjesama odabranih za album čak četrnaest pripadaju zlatnom razdoblju šezdesetih i to je sasvim u redu s obzirom na cijelu priču o glazbi The Beach Boys. Tek su "Kokomo" (štoviše, potpuno nepotreban ovdje, jer s orkestracijama nije dobio praktički ništa) i "Disney Girls" (jedna od pjesama što su pak najviše "profitirali" tretmanom u Abbey Roadu) nastale nakon šezdesetih, s tim da je potonja snimljena još 1971. Sve ostalo zlatni su klasici iz razdoblja kad su The Beach Boys uistinu bili institucija sposobna i za inovacije i za komercijalni uspjeh, kao najozbiljniji konkurent slavnim The Beatles. Kraljevski filharmonijski orkestar pritom je mnogo spretnije oplemenio pjesme naglašenije melankolije nego brže "Fun Fun Fun" ili "Help Me Rhonda", za koje se pitate čemu uopće trud.
Apsolutni vrhunac albuma i najskladniji spoj originalnih snimaka i novih orkestracija ostvaren je u bezvremenskoj "Don't Worry Baby" te srodnoj ljepotici "The Warmth of the Sun", dok pjesme s klasika "Pet Sounds" zvuče, da, odlično u novom izdanju (osobito "You Still Believe in Me"), ali se ipak pitate koliko je bilo potrebno ulaziti u te već savršeno oblikovane džepne simfonije i koliko im se uistinu toga novog moglo dodati. Isto vrijedi, ako ne i više, za najsavršenije Wilsonove bravure "Heroes and Villains" i pogotovo "Good Vibrations", neupitna remek-djela sama za sebe. Jer, Brian Wilson je prije pola stoljeća slagao aranžmane za kakve bi i danas uz svu tehnologiju i najbolje orkestre ovoga svijeta mnogima treba mnogo više od vlastita talenta i žara.
"The Beach Boys with The Royal Philharmonic Orchestra", dakle, stoji na snažnim ramenima pjesama koje su obilježile prvih tridesetak godina popularne glazbe i prvenstveno je izraz poštovanja, a tek onda uistinu potrebna stavka u diskografiji koja je toliko zadužila američku modernu glazbu. Jer, nema tu ničeg uistinu novog; glazba The Beach Boys govori i sama stotinama jezika, baš onakva kakva jest u svom izvornom izdanju.
Toni Matošin
« That's Why God Made The Radio 
