Review
Biste li otišli na koncert benda koji većim dijelom svira covere? Vjerojatno bi prva pomisao bila da je to bend koji nema ili je izgubio stvaralačku snagu pa bi njihovu glazbu okarakterizirali kao onu bez šušta i gušta, neinspirativnu i nezanimljivu.
Ali ja bih bez ikakvog dvoumljenja s posebnim guštom otišao na jedan takav koncert ako su glavni akteri Bottom 40.
Pa tko su dovraga Bottom 40?
Američki su glazbenici (nećeš ti iznenađenja), ima ih 16-tak, dolaze iz Nashvillea i ne sviraju očekivani country/folk, već iznenađujuću mješavinu pakleno dobro odsviranog i otpjevanog funka, fusion jazza, R&B.
Ako ste bili u prilici slušati Snarky Puppies ili Dirty Loops onda će vam mnogo toga biti jasnije. Centarfor, quaterback, pravi spiritus movens ove izuzetne skupine zove se Michael Whittaker, svira klavijature, glavni je producent i aranžer, a njegovo sviranje prepuno je briljantne zvučne reprodukcije i melodijske inventivnosti. Odlično se snalazi i u ulozi pratitelja drugih članova benda, nije od onih koji znaju odlutati nekim svojim putem. „Stalnu“ postavu ovog benda (prije bih ih nazvao projektom obzirom na broj što stalnih, što gostujućih glazbenika) čine: Adam Nitti na basu, koji kao da ponekad zaboravi na promjene tonaliteta svirajući pri tome u duhu ideje; Marcus Finnie (svirao s Billyem Prestonom, Keb Moom, Donnom Summer) na bubnjevima; Kevin Ray na gitari, dok su neki od „gostujućih“ članova Dominic Amato (svirao s Neilom Rodgersom, Sister Sledge, Kool & the Gang) na saxu; Andrew Gouche na basu; Bart Walker na gitari te izuzetni vokali Nickie Conlay i Jason Eskridge.
„Luvalation“ im je tek prvi album na kojem nalazimo slojevitu glazbu koja je rezultat njihova znanja, iskustva, evidentno je da je odsvirana s puno radosti, prepuna je dobrog naboja i improvizacija koje nisu tu reda radi zbog upotpunjavanja minutaže, jer kada kroz glazbu govoriš o sebi (a oni to rade iskreno kroz zahtjevne uloge), onda to predstavlja najteže zadatke. Slobodno mogu kazati da su iste riješili s odličnim uspjehom, a kao dokaz trebate poslušati kako izvode „Happy“ Pharrella Williamsa, Stingovu „Englishman in NY“ ili „Come together“ jednog od najboljih autorskih tandema svih vremena. Njihove glazbene vizure, osim što sasvim jasno i odlučno dokazuju neraskidivu lirsku paučinu razapetu između srca i mozga, ustvari se mogu protumačiti i kao sasvim nove pjesme, ili bolje rečeno kao odvođenje istih u druge dimenzije, jer u njihovom aranžmanu i jedna „Firework“ izgleda puno zanimljivije od originala.
Što kazati na kraju?
Neku glazbu treba okusiti, drugu progutati, a samo neku sažvakati i probaviti. Siguran sam da njihovu glazbu trebate okusiti što prije, a zatim je dugo žvakati i još duže probavljati. A tada vam se prst neće prestati skidati s tipke rewind.
Đorđe Škarica
