Review
Bilo je pitanje vremena kada će katalog Beatlesa, možda najveći i najznačajniji opus u povijesti popularne glazbe, ugledati svjetlo dana kao osuvremenjeno „remastered“ izdanje i dobiti svoju punu afirmaciju u digitalnoj eri poput drugih imena iz duge povijesti pop kulture. Pitanje vremena koje je postalo neočekivano odugovlačenje, tijekom kojeg su liverpulske velikane pretekli mnogi ni do koljena im postavljeni suvremenici. Albumi Beatlesa svoje su CD izdanje dobili 1987. i od tada se na njima praktički nije radilo, što se sada, možda više nego ikada, čini vrhunskom nepravdom prema najvećem bendu ikad sastavljenom (mislim da ova konstatacija nije toliko osobna, koliko općeprihvaćena činjenica).
Novi, luksuzni box-set, dakle, ispravlja sve nepravde i donosi The Beatles u zvuku superiornom svim dosadašnjim izdanjima, a ujedno napokon šalje besramno šlampave američke verzije albuma u povijest, sve osim, naravno, „Magical Mystery Tour“, koji se vremenom pokazao gotovo ravnopravnim i najvećim regularnim albumima benda. „Please Please Me“, kao prvi u nizu albuma koje su The Beatles nanizali u svojih osam godina trajanja, logički, prvi dolazi na test vremena i tehnike. Snimljen maratonski u studiju, uživo i na brzinu, zbog rastućeg interesa publike nakon singlova „Please Please Me“ i „Love Me Do“ i njihovih B-strana „Ask me Why“ i „P.S. I Love You“, album koji je, sukladno duhu svoga vremena, bio prvenstveno sabirnica singlova uz pokoju popunu da dostigne tadašnju normu od trideset i kusur minuta, odnosno, 14 pjesama prosječnog trajanja od dvije i kusur minute, danas uzdignute glave prezentira bend u punom zamahu prema vrhu, već tada kompaktan i pametan u svom iskazu.
Hamburške gaže su, dakako, već bile iza njih i, kao povratnici u domovinu, Beatlesi su početkom šezdesetih već bili dovoljno uigran bend da zasluže svako povjerenje. „Please Please Me“, za kojeg je postojala ideja da se snimi na gaži uživo, donosi upravo tu svježinu i odmah, na samom početku karijere, tada značajnu novinu. Naime, The Beatles su se u samom startu postavili kao samostojeći bend koji piše, sklada, pjeva i svira svoje pjesme, što je u to vrijeme još uvijek bila svježa pojava. Autorski tandem Lennon-McCartney vrlo je uigrano i mudro prikupio utjecaje od rockabillyja do do-wopa, u rasponu od čistog popa i ženskih grupa toga vremena do ortodoksnog rock 'n' rolla, postavljajući temelje za kasnije prihvaćene obrasce pop i rock produkcije.
Uopćeno je mišljenje da prvih pet albuma stoji više kao uzlet, ne toliko obavezna lektira, odnosno, materijal manje težine od kasnijih, „ozbiljnih“ albuma. To uistinu i stoji, no stilizacije zacrtane na prvim albumima, a u mnogočemu već prisutne na ovom nastupnom radu, nezaobilazne su etape ne samo u razvoju Beatlesa, već i cjelokupne pop (rock) glazbe. „I Saw Her Standing There“ tako na samom početku albuma donosi bazičnu rock formulu osvježenu višeglasjem i pakiranjem u savršen pop proizvod. U sličnom se kontekstu mogu sagledati i „Please Please Me“ i „Love Me Do“, kao, uostalom, i većina materijala, koji se za ovu priliku sastoji od osam autorskih pjesama i šest obrada. Od obrada su, pak, najzanimljivije „Anna (Go to Him)“ i zaključni rock standard „Twist and Shout“, kojeg je Lennon odradio na rubu pucanja glasnica, u punom izvođačkom žaru uhvaćenom živim snimanjem u studiju.
Koliko god „Please Please Me“ bio rezultat prikupljanja singlica i popunjavanje paketa za izlazak na tržište željno njihovih pjesama, istovremeno je u pitanju važan dokument vremena i začinjanja jednog iskaza koji će imati dalekosežne i dogotrajne utjecaje ne samo na pop i mainstream produkciju, već i na alternativnu glazbu. Kratki dokumentarac prikačen albumu za ovu priliku ne donosi ništa posebno novog ili bitnog, no to u cijeloj priči i nije toliko bitno s obzirom na kvalitetu zvuka, a i samog materijala koji govori sam za sebe bolje od ikakvog dokumentarca ili kritike.
Toni Matošin
/
