Kad se te daleke 1970. godine pojavila "Bridge Over Troubled Water", jedna od najljepših balada svih vremena, Sting je imao svega 19 godina. Toliko ga je fascinirala da je nakon nje čvrsto odlučio postati kompozitorom. Paul, njezin autor, tada je imao 29 godina, a moja malenkost, koja uopće nije bitna za ovu priču, svega 18. I nije impresionirala samo mene i moju ekipu, već i moju nastavnicu hrvatskog jezika koja organski nije podnosila glazbu tog vremena. Toliko o bezvremenskom i snažnom utjecaju koji je ta pjesma neizbrisivo ostavila na mali milijun ljudi različitih afiniteta i godišta.

Poznata je činjenica da glazbenici izdaleka ili pak s velikom pažnjom prate što se događa u glazbenom svemiru koji ih okružuje. Paul tako priznaje da je iz prikrajka s interesom pratio rad grupe Police, a po njezinom raspadu Stingovu solo karijeru na kojoj mu je iskreno zavidio. Zavidio je na lakoći kojom je Sting u svoju glazbu znao umetnuti čak i Bacha, a zavidio mu je i na hrabrosti sviranja na lutnji.

Kako su se te dvije istinske face odlučile za zajedničke nastupe?

Budući da su u New Yorku bili susjedi, zamoljeni su da svojim prisustvom uveličaju jednu dobrotvornu priredbu na kojoj je Paul otpjevao svoju „The Boxer“, a Sting svoju „Fields Of Gold“. I tu je navodno zaiskrila prva ideja o budućoj suradnji.

Obojica su također imali afinitete prema World Musicu, kao i njihov veliki prijatelj Peter Gabriel.

Paulove „El Condor Pasa“, s velikim utjecajem peruanske glazbe, I „Cecilia“, s podosta afričkog groovea, te gotovo čitavi album „Graceland“ - čvrsti su dokaz toj tvrdnji koju Sting potvrđuje svojom „Desert Rose“.

Brzim pronalaskom zajedničkog nazivnika i međusobnim uvažavanjem (Paul priznaje kako obožava pjevati „Fragile“, a Sting uživa u njegovoj „Boy In The Bubble“) pao je dogovor između dvaju istinskih velikana.

Ostalo je povijest. S lakoćom je dogovorena zajednička turneja pod nazivom On Stage Together Tour, na kojoj smo prisustvovali u bečkoj dvorani Stadhalle prvog travnja.

Koncert je započeo koju minutu iza 19:30 (sic), doduše ne bez valjanog razloga, jer je poznato da njihovi koncerti uvijek traju više od tri sata. Već je uvodna „Brand New Day“ dala naznaku da će to biti izuzetan događaj. Oba majstora otpjevala su je u savršenom višeglasju uz nevjerojatnu, čak grandioznu glazbenu pratnju benda, ili bolje rečeno, čitavog orkestra od 16 glazbenika, koji su svojim instrumentima doslovce zauzeli svaki pedalj pozornice, pa je gužva bila kao na kolodvoru. Sljedeće tri numere sa set liste s lakoćom su otkrile činjenicu koliko je ogromnog truda uloženo u produkciju i orkestraciju ovog doživljaja, jer da bi doveo 16 vrhunskih glazbenika u savršenu korelaciju i filigransko nadopunjavanje moraš imati znanje, iskustvo i talent. A Sting je nedvojbeno potvrdio kako ima sve to uguravši u cjelokupnu sliku i zvuk tube, washboarda, Hammond orgulja, raznih udaraljki i tko zna čega još.

Koncert je bio koncipiran na zajedničkom, te individualnim nastupima. Sting je svoj blok, što Police covera, što kompozicija iz svoje samostalne karijere, iskoristio na najbolji mogući način te je nedvojbeno kupio ionako oduševljenu publiku: brza „So Lonely“, himnička „Englishman In New York“, nešto laganija „Shape Of My Heart“ bile su lagana uvertira u svakako jedan od (barem meni) vrhunaca koncerta – „Driven To Tears“ s nevjerojatnom vokalnom interpretacijom Jo Lowry, koja je svoj vokal u visokim lagama usmjerila prema sličnim uzbuđenjima koje smo mogli pronaći u „The Great Gig In The Sky“ s legendarnog albuma Pink Floyda „Dark Side Of The Moon“. Dodatak istinskom doživljaju pojačao je Peter Tickell na svojoj violini pa su sasvim zasluženo pobrali prave ovacije. Nepobitna je činjenica da je „Walking On The Moon“ uz zborno pjevanje publike Stinga pretvorila u glazbenog Grincha koji je bio na najboljem putu da ukrade koncert velikom – malom čovjeku. Ravnoteža se ubrzo vraća u zajednički otpjevanoj „Mrs.Robinson“ te Simonovim blokom u kojem su pravi iznered u publici napravile „Still Crazy After All These Years“ i naročito „ Me And Julio Down By The Schoolyard“.

Nakon zajedničke „Fragile“ slijedi zasigurno drugi vrhunac večeri: nevjerojatno emocionalno i s otvorenom dušom i sugestivnim vokalom Sting je otpjevao Simonovu „America“ i zaradio ovacije, a nekim su pripadnicama ljepšeg spola potekle i diskretne suze radosnice.

Predaha nema jer Sting opet prelazi u „vodstvo“ sa „Roxanne/Ain't No Sunshine“ koju pjeva cijela dvorana i koja mi, iskreno priznajem, po prvi put ne ide na živce te s dodatno etno obojanom „Desert Rose“ opet uz vokalne bravure Jo Lawry.

Simon iz rukava izvlači još jedan jaki adut – na redu je statusno reprezentativna „The Boxer“ na koju ne treba trošiti previše riječi, a svoj mali flash royal izlaže kroz dugometražne „Diamonds On The Soles Of Her Shoes“ i planetarno poznatoj „You Can Call Me Al“ u kojoj smo čuli kratki, ali slatki drum battle dvojice bubnjara koji su konstantno, čvrsto i postojano držali ritam.

Završnica koncerta pripala je pomalo country obojanoj veselici „Cecilia“, zatim jednoj od meni Stingovih najdražih „Every Breath You Take“ te epohalnoj „Bridge Over Troubled Water“, kao najlogičnijem kraju, pravoj točki na i, iskrenom emocionalnom završetku jedne lijepe priče koja će se dugo pamtiti i prepričavati.

Ovacije su ipak tako snažne, pa su nam Sting i Simon u akustičnom ugođaju još otpjevali „When Will I Be Loved“ – Everly Brothersa, na kojima su se Art i Simon praktički odgajali. I to je ipak bila konačna cold fact da je koncert definitivno završen.

Jedina „zamjerka“ ovom doživljaju bilo je neuvrštavanje još jednog Paulovog crnog bisera – naravno, riječ je o unikatnoj „Sound Of Silence“.

Moram iskreno priznati kako sam Stinga prije početka koncerta smatrao viškom ovog neobičnog, savršeno usklađenog i pametno vokalno isprepletenog dueta, no moja je zabluda bila apsolutno neopravdana. Kroz uvelike osvježene aranžmane gotovo svih kompozicija, kako u pogledu harmonija, tako i vremenskog trajanja, svima je jasno zašto je bio potreban ovako veliki bend s izrazito kvalitetnim glazbenicima, među kojima treba spomenuti izvrsnog gitarista Vincea Nguinija te multi instrumentalista Marka Stewarta, koji je osim gitare svirao i čelo te sax bariton. Ne spomenuti pak i Davida Sanciousa, člana rane postave E Street Banda, koji je svojim klavijaturama dao ogroman doprinos u kreiranju ionako prebogate glazbene slike, bio bi pravi zločin. A Stingova zasluga tu je nemjerljiva pa, zapravo, mogu reći da mu je ovo najbolji koncert od svih na kojima sam bio, dok za gospodina sa šeširom vrijedi reći sljedeće: bila je čast i privilegija vidjeti te i čuti, te doživjeti pomalo ezoterično iskustvo.

Mala "ekspedicija" SoundGuardiana je 17.3. u Minhenu prisustvovala koncertu Arta Garfunkela.
Kako je bilo tamo provjeri klikom na ovaj tekst.

Setlista

Paul Simon & Sting

Brand New Day (Sting cover)
The Boy in the Bubble (Paul Simon cover)
Fields of Gold (Sting cover)
Mother and Child Reunion (Paul Simon cover)

Sting
So Lonely (The Police cover)
When the World Is Running Down, You Make the Best of What's Still Around (The Police cover)
Englishman in New York (Sting cover)
Shape Of My Heart Driven to Tears (The Police cover)
Walking on the Moon (The Police cover)

Paul Simon & Sting
Mrs. Robinson (Simon & Garfunkel cover)

Paul Simon
50 Ways to Leave Your Lover (Paul Simon cover)
Dazzling Blue (Paul Simon cover)
That Was Your Mother (Paul Simon cover)
Still Crazy After All These Years (Paul Simon cover)
Me and Julio Down by the Schoolyard (Paul Simon cover)

Paul Simon & Sting
Fragile (Sting cover)

Sting
America (Simon & Garfunkel cover)
Message in a Bottle (The Police cover)
The Hounds of Winter (Sting cover)
The End of the Game (Sting cover)
Roxanne / Ain't No Sunshine / Desert Rose (Sting cover)

Paul Simon & Sting
The Boxer (Simon & Garfunkel cover)

Paul Simon
Gumboots (Paul Simon cover)
The Cool, Cool River (Paul Simon cover)
Hearts and Bones (Paul Simon cover)
Mystery Train (Little Junior's Blue Flames cover)
Wheels (Chet Atkins cover)
Diamonds on the Soles of Her Shoes (Paul Simon cover)
You Can Call Me Al (Paul Simon cover)

Paul Simon & Sting
Cecilia (Simon & Garfunkel cover)
Every Breath You Take (The Police cover)
Bridge Over Troubled Water (Simon & Garfunkel cover)
When Will I Be Loved? (The Everly Brothers cover) (Acoustic, without the band)

Galerija fotografija

SoundGuardian.com se zahvaljuje agenciji SviKoncerti.eu na osiguranom prijevozu na koncert Paula Simona & Stinga. Hvala!