U organizaciji Turističke zajednice Čakovec u rasprodanoj dvorani Centra za kulturu Čakovec 17. je veljače nastupio Bela Fleck, vodeći bendžoist današnjice, petnaest puta nagrađen Grammyjem. Bio je to jedini koncert u Hrvatskoj, što ga je održao u sklopu turneje na kojoj je promovirao svoj novi album “My Bluegrass Heart”. No to nije omelo obožavatelje da doputuju iz svih krajeva naše, i ne samo naše zemlje.
Bila je to prilika za razgovor u kojem je govorio o svojem stvaralaštvu, suradnjama, bendžu i raznim glazbenim žanrovima u kojima stvara. Jedan od njih je bluegrass.
Puno ideja
Bluegrass je američka umjetnička forma koja je započela kada je bend Billa Monroea uključio bendžoista Earla Scruggsa koji je promijenio način sviranja bendža. Izmislio je novi način sviranja s okretanjem tri prsta preko pet žica kako bi proizveo lagani, vrlo brz kaskadni zvuk, čime je sve oduševio. Nitko nikada prije nije čuo ništa slično. Monroe je gostovao u emisiji Grand Ole Opry koja se slušala diljem zemlje. Kad se Scruggs popeo na pozornicu s njim, svi su podivljali. Bilo je to 1940-ih. Bilo je to kao kad su Beatlesi došli u Sjedinjene Države i svirali u televizijskom šou Eda Sullivana i svi su poludjeli. To je bila eksplozija bluegrassa koja je potaknula puno ljudi da počnu učiti svirati bendžo i bluegrass glazbu koja je postala popularna. Zanimljivo, jer bendžo je prije toga krenuo nizbrdo. Ljudi ga više nisu toliko svirali u pop glazbi. Bio je zastupljen u ranom jazzu. U glazbi Louisa Armstronga, glazbi Jellyja Rolla Mortona, čuli ste bendžo kako drnda akorde i virtuozno svira. Ali sve je to nestajalo i to uglavnom zato što je postojalo razdoblje kada su se bijelci bojali u crno, svirali bendžo i pjevali pjesme o tome kako je bilo super na staroj plantaži, što znači u ropstvu. Crncima se to nije svidjelo i htjeli su da bendžo nestane jer ih je podsjećao na ropstvo. Kad se gitara pojavila u jazzu, odjednom su je svi željeli svirati. Svi svirači bendža su prestali svirati bendžo i počeli svirati gitaru. Tako je bendžo ispao iz jazza. Ali bio je tu na početku. U međuvremenu, u planinama Sjeverne Karoline, Earl Scruggs je radio na novoj tehnici, stilu s tri prsta, i bendžo je krenuo u potpuno novi život u bluegrassu gdje je ponovno postao vrlo popularan, ali na potpuno drugačiji način. Tako su tijekom godina, nakon Scruggsa, mnogi uzeli bendžo s pet žica i pokušali ga svirati u njegovom stilu, a svatko bi dodao nešto novo: nove tehnike, nove zamisli, često iz pop glazbe ili ponekad iz jazza. Ta je tehnika postupno rasla dok nije došla do glazbenika kao što je Bill Keith, a zatim Tony Trischka koji je bio moj učitelj. Bio je moderan svirač bendža. Svirao je ekspresivno i jedinstveno.
Kako ste vi usavršili sviranje bendža i bluegrassa?
Podignuo sam sviranje bendža na sljedeću stepenicu. To je zapravo bilo učenje jazza na formalniji način, kao učenje ljestvica, što zapravo prije nije učinjeno na bendžu s pet žica. Bilo je to nešto novo. To mi je otvorilo nove mogućnosti koje ljudi prije nisu imali, a mogao sam svirati klasičnu glazbu ili jazz. Barem sam mogao pokušati. To me nije u potpunosti učinilo jazz glazbenikom ili klasičnim glazbenikom, ali mi je dalo priliku da istražim tu glazbu i unesem je u svoju, a ona je bila mješavina raznih vrsta glazbe s puno različitih ideja. Kako su godine prolazile mogao sam svirati s puno sjajnih jazz glazbenika, kao što su Chick Corea, Branford Marsalis, Jean-Luc Ponty, Stanley Clark ili McCoy Tyner. Tako sam postao svirač bendža koji često svira s jazz glazbenicima. Malo su mi popustili oko onoga što ne znam samo zato što im donosim nešto novo. Dio onoga što im donosim je bluegrass. Chick Corea je bio djelomično zainteresiran za mene jer sam mu pokazivao nešto o čemu zapravo nije znao ništa, a on je mene zanimao jer mi je pokazivao stvari o kojima nisam znao ništa. Učio me harmoniji, ritmu, prostoru. Toliko toga sam od njega naučio. Nedostaje mi. Stvarno sam tužan što više nije s nama. Bilo mi je dragocjeno iskustvo svirati s njim toliko godina. Postali smo dobri prijatelji.
Najmoćniji bend
Zašto ste odlučili “uništiti” tradicionalni bluegrass?
Ha ha ha, ipak nisam to pokušavao učiniti. Kad sam bio dijete, čuo sam Earla Scruggsa kako svira bendžo u TV emisiji pod nazivom The Beverly Hillbillies, koja je bila glupa humoristična serija, ali sviranje bendža bilo je vrlo ozbiljno i oduševilo me. Tada još nisam znao što je to jer odrastao sam u New Yorku, a ne u nekom južnjačkom gradu. To me jednostavno zgrabio. Od tada sam želio svirati bendžo. Nekoliko godina kasnije pojavio se film “Deliverance” u kojem je bila skladba “Dueling Banjos”. Moj djed je tada shvatio da volim bendžo i kupio ga je na garažnoj rasprodaji. Poklonio mi ga je dan prije početka moje srednje škole. Dakle, imao sam petnaest godina. Mislio sam da ga nikad ne bih mogao svirati, da je to nemoguće. Zato ga nikad nisam tražio. Ali odjednom mi ga je stavio u krilo i rekao da je moj ako ga želim. Tada sam ga počeo proučavati i učiti i učiti. To su bile rane 1970-e, a ja sam odrastao u 1960-ima kada se glazba mijenjala i rasla. Bio sam dio toga. Volio sam Beatlese, Led Zeppelin, sve nove stvari. Volio sam i Charlieja Parkera. Volio sam sve vrste jazza i klasične glazbe.
Kako vas je Chick Corea zarazio svojom glazbom?
Kad sam bio u srednjoj školi, sa sedamnaest godina, otišao sam na koncert Chicka Coreae i njegovog sastava Return to Forever i to s Al Di Meolom, Stanleyem Clarkom i Lennyjem Whiteom. I to me oduševilo, ali na sasvim drugačiji način. Shvatio sam da je to ono što želim učiniti, ali na bendžu. Kad sam se vratio kući s tog koncerta vježbao sam cijelu noć. Nastavio sam svirati i počeo uviđati da se Stanley Clark i Al DI Meola razbacuju posvuda po vratu svojih glazbala. Znali su svaki centimetar. Pomislio sam da su sve note koje sviraju i na mom bendžu, samo ih moram pronaći. Te noći započeo sam proces. Od tada sam neprestano slušao što rade ti dečki, ali i Miles Davis i John Coltrane i puno drugih. To što sam čuo od njih pokušao sam ugraditi u svoje sviranje. U početku nisam bio dovoljno dobar da bih to doista uspio, ali kako su godine prolazile bio sam sve bolji. Dug je proces da se postane dobar u jazzu. Osim toga kasno sam počeo svirati glazbalo koje se inače ne koristi za tu glazbu, tako da nisam mogao ići na Berklee. Zapravo ne bi me ni primili na Berklee jer nisu podučavali svirače bendža. Stoga sam uzimao privatne satove od jazz glazbenika i postupno naučio malo više, ali još uvijek nisam mogao raditi u svijetu jazza jer nisam bio dovoljno dobar.
Kako ste razrješili taj problem?
U svijetu jazza nije bilo mjesta za bendžo i zato sam našao svoj dom u bluegrassu. Na početku mi se jako svidio progresivni bluegrass, stvarno moderan. Slušao sam one koji su radili nove stvari kao što je bio moj učitelj Tony Trischka, ili pak Tony Rice, Sam Bush, David Grisman. Oni su radili nešto novo s bluegrassom u 1970-ima, što je bilo vrlo uzbudljivo. Shvatio sam da postoji način da budemo moderni, rastemo i mijenjamo se unutar bluegrass tradicije. Tako sam počeo svirati s bluegrass bendovima i probijati se kroz suradnje, sve dok nisam završio s najprogresivnijim, najmoćnijim bendom na sceni, New Grass Revivalom. New Grass Revival postao je neka vrsta vrhunskog benda u svijetu bluegrassa. Postao je vrlo popularan. Bila je to vrhunska nova glazba. Ali i dalje sam se želio baviti jazzom, umirao sam od želje za jazzom i glazbom koja je još progresivnija.
Suočavanje s predrasudama
Kako ste uronili u tu glazbu?
Otprilike u to vrijeme upoznao sam Victora Wootena. Nazvao me iz vedra neba i rekao da uči neke bendžo stvari na električnom basu. Počeo mi je svirati bas preko telefona i oduševio me. Budući da sam dobio ponudu da napravim show progresivne bendžo glazbe, pozvao sam Victora i njegovog brata Future Mana, koji je svirao bubanjeve i gitaru, te Howarda Levyja. Oni su najzanimljiviji glazbenici koje sam upoznao. Okupio sam ih samo za jednu emisiju, ali ljudi su poludjeli za tim, tako da sam napustio New Grass Revival i osnovao bend s tim dečkima. Tako je nastao sastav Bela Fleck and Flecktones koji je svirao na puno folk, rock i jazz festivala. Pronašli smo način da budemo toliko različiti da su nam mnogi dali priliku. Bili smo izloženi u televizijskim programima. Bend je na kraju bio vrlo uspješan. Još uvijek sviramo zajedno nakon trideset i nešto godina.
Možda bendžo nije toliko zastupjen u jazzu zbog zvuka, jer kada ga slušamo razmišljamo o tradicionalnom zvuku. Zašto i kako ste “uništili” tu predodžbu o bendžu?
Ponekad je stvarno frustrirajuće svirati bendžo i suočavati se s predrasudama ljudi o tome što je to i odakle dolazi. Većina ljudi misli da bendžo dolazi s bijelačkog juga i da je bjelačko južnjačko glazbalo, ali izvorno dolazi iz Afrike. Kad je došao u Ameriku svi su ga svirali. Nakon nekog vremena bio je uključen u sve vrste glazbe, uključujući i rani jazz. Bio je važan dio ranog jazza. Neki su svirali klasičnu glazbu na bendžu. U kasnim 1800-ima postojali su bendžo orkestri. Bilo je i crnačkih gudačkih bendova koji su svirali country glazbu i to ne bluegrass, nego pre-bluegrass. No, za razliku od bjelačkih bandova, nisu snimali svoje izvedbe. Sve je to nekako pometeno. Godinama kasnije javile su se serije “The Beverly Hillbillies” i “Hee Haw” te filmovi “Deliverance” i “Bonnie and Clyde”. Sve to odredilo je bendžo kao glazbalo bijelih južnjaka, u nekim slučajevima gotovo rasističko, a ne kao afričko. Što više učim o povijesti bendža, što više pokušavam ponovno uspostaviti pojam o tome što je bendžo, to više shvaćam da je to legitimno glazbalo u svim vrstama glazbe koje korijene vuku iz Afrike. To obuhvaća bluegrass, jazz... S njim možete učiniti što god želite.
Zašto ste album “My Bluegrass Heart” posvetili Tonyju Riceu?
Tony Rice, je jedan od najvećih gitarista bluegrass glazbe, koji je proširio ulogu gitare. Uzeo je puno toga iz jazza i drugih vrsta glazbe i donio u bluegrass, ali na način da se poštuje tradicija bluegrassa. Imao je osebujan ritam i ton. Imao je stari zvuk. Zvučao je kao da je to nešto prastaro. Savršeno! Bio je najveći ritmičar. Načinom na koji je svirao ritam iza ostalih glazbenika, potaknuo bi ih da polete. Kad je Tony Rice svirao s vama morali ste svirati bolje nego što biste mogli svirati bilo koji drugi put, kao što to može napraviti neki veliki bubnjar u jazz grupi. To je bio Tony Rice koji je umro tijekom COVID-a.
Istraživali smo
Taj ste album posvetili i Chicku Coreai. Zašto baš njemu?
Chick Corea je objavio album pod nazivom “My Spanish Heart”. Njegova glazba uvijek ima španjolski prizvuk iako nije iz Španjolske. On je talijanskog podrijetla, iz Massachusettsa. Ipak to je toliko odredilo njegov identitet da su ga Latinoamerikanci prihvatili. Smatraju ga dijelom svog svijeta zato što je tako dobar u tome. Bio je tako poseban i jedinstven. Tako mi je sinulo da sam iz New Yorka, nisam iz južnjačkog svijeta bluegrassa, nisam jedan od njih, a ušuljao sam se tamo i našao svoj dom u toj sceni. No, budući da silno volim bluegrass prihvatili su me, iako tu glazbu sviram na svoj način, baš onako kako je Chick svirao svoju španjolsku glazbu na svoj način. Pitao sam ga što misli o tome da koristim taj naslov. Rekao sam mu da razmišljam svoj sljedeći album nazvati “My Bluegrass Heart”. Pitao sam ga ima li problema s tim, kako se osjeća u vezi toga. Rekao je: “Samo napred!. Dobro sam s tim.” Rekao je da želi čuti glazbu. Tužan sam što je nije uspio čuti prije nego što je umro. Corea i ja snimili smo još jednu ploču koja će uskoro biti objavlljena. To je vrlo posebna nova duo ploča. Na nju sam uvrstio neke koncertne snimke, kao i neke koje smo snimili u studiju tijekom COVID-a.
Kako će se zvati?
“Remembers”.
Obojica ste glazbenici otvorenog uma i vaša se suradnja može odvijati na različite načine. Koji ste način odabrali?
Kad sam prvi put snimao s Chickom nismo se dobro poznavali. On je donio pet svojih pjesama, a ja sam donio pet svojih. Naučili smo melodije u studiju i samo ih izvodili. Nismo vježbali. Uspjeli smo ih snimiti za tri-četiri dana. Pokazalo se da ima poseban osjećaj, čaroliju. Stvarno sam ponosan na tu suradnju. Volim odvojiti puno vremena za učenje, snimanje i isprobavanje, a on je volio raditi brzo. Radije bi to učinio za dva dana, da je do njega. On je jednostavno bio tako sposoban svirač. S bendžom, još uvijek sam pokušavao dokučiti kako je svirao preko određenih promjena akorda, što trebam raditi svirajući uz klavir... Trebalo mi je još malo vremena. Srećom ispalo je jako dobro. Stvarno sam iznenađen koliko je dobro ispalo. Nekoliko godina kasnije snimali smo sve svoje nastupe. Svirali smo zajedno svake godine, ili većinu godina, obično mjesec ili dva ili ponekad nekoliko tjedana ili ponekad više. Tako smo u određenom trenutku prikupili materijal za dvostruki koncertni album koji je sadržavao glazbu koju smo tada stvarno dobro poznavali, rastavljali je i ponovno sastavljali, razvijali i postali spontani. Taj album se zove “Two”. Uvijek smo istraživali. Znao je da dobro reagiram na ritam, a sigurno je i on. To su izvedbe koje imaju perkolaciju, ritmičku zbijenost, nisu trome, prostrane su. Bendžo jednostavno nije dovoljno dobar za određene stvari. Volio bih da mogu, a možda nekad i hoću, pronaći način da učinim više. Za sad sviram s ovom grupom u kojoj smo uzbuđeni zbog ritma, zajedništva, stvaranja pulsa i sviranja jedni iznad drugih. Govorimo li iz jazz perspektive, svirao sam s nizom velikih pijanista. Puno sam radio s Marcusom Robertsom koji kaže: “Evo kako ćemo: ako ćeš svirati u svom stilu u kojem je bendžo dominantan, maknut ću ti se s puta. Prema potrebi bit ću gore ili dolje, svirat ću akorde, ostavit ću prostor.” Tako se to radi.
Unutarnji puls
Kako je to radio Chick Corea?
Chick je to radio na potpuno drugačiji način. Kad bih počeo puno svirati, on bi se povukao, ja bih ponekad ulazio u njegov prostor, a on bi mi se pridružio. On je kao dijete u pješčaniku. To je bio potpuno drugačiji skup pravila, glazbeno, što je u osnovi značilo da nema pravila. Mogao je učiniti što god je htio, ja sam mogao učiniti što sam htio. Čak i ako je to bio njegov solo, ako sam htio skočiti i šutnuti ga, to mu je odgovaralo. Kad bih ja svirao, a on se uzbudio, samo bi počeo svirati. Dakle, morate biti jaki. John Patitucci je rekao da morate biti moćni želite li svirati s Chickom, jer vas može preplaviti idejama i energijom. Misliš da soliraš, ali odjednom si mu u pratnji. To je tako čista glazbena energija. To mi je jednostavno bila jedna od najvećih radosti. Razmišljam o dva majstora s kojima sam svirao. Chick Correa je majstor svoje tehnike i ideja bez napora. Drugi je Zakir Hussain, koji jednostavno nema problema s glazbom. Njemu je tako prirodno činiti najčudnije stvari. Uvijek svira s 55% svojih mogućnosti. Postoji još jedna razina do koje bi mogao ići, ali on nikada ne mora ići tamo jer nitko drugi ne može svirati na taj način. Tako je dobar. Obojica su genijalni glazbenici. Oduševljen sam što sam imao sjajnu priliku učiti od njih.
Svirajući sa Zakirom možete razmišljati na apstraktan način, zar ne?
Da. Osim toga s njim je zahtjevno svirati jer ponekad sviramo u vrlo složenim metrima. S Flecktonesima će mi netko iz sastava s vremena na vrijeme dati ritam. Zakir bi mogao napraviti 25 taktova prije nego što mi da ritam, i nikad se ne izgubi. Neće mi ga dati, osim ako ga ne zamolim: “Zakire, molim te, preklinjem te, javi mi s vremena na vrijeme, samo da budem siguran gdje sam!”
Može se kretati u raznim smjerovima.
Može provoditi izvedbe u neparnim metrima i uvijek zna gdje je, ali ti ne znaš gdje je. Ponekad Edgar Meyer, Rakesh Chaurasia i ja mahnito brojimo i pitamo se jesmo li još uvijek s njim. Na kraju daje nam znak kako bismo bili sigurni da putujemo s njim. Cijelo to vrijeme moramo ostati usredotočeni. Želimo razumjeti što radi, a to gotovo ne možete učiniti ako ne radite ono što Indijci rade, a to je brojanje do kraja, brojenje svakog takta dok slušate. Tek tada možete osjetiti što radi. Morate mu vjerovati, jer postoji određena točka u kojoj se ne čini točnim, ali onda odjednom, bam, udari vas down beatom, i to točno tamo gdje treba biti. Odlično je. Nevjerojatno.
Za vaše stvaralaštvo posebice su važne suradnje s basistima, primjerice s Victorom Wootenom kao bas gitaristom i Stanleyem Clarkom, ne samo kao bas gitaristom, jer on može svirati kontrabas kao flamenko gitarist sa svim prstima...
Da, Stanley je sjajan.
Što je to značilo za vas i kako ste surađivali s basistima, posebno s njima dvojicom?
Moji omiljeni basisti s kojima sviram su Edgar Meyer i Victor Wooten. Stvarno smo povezani. Victor i ja možemo se ritmički povezati kroz nešto što se osjeća između nota na način koji je vrlo neobičan. Osjeća unutarnji puls. Kad sviram nešto svoje, on intuitivno razumije sve što radim. Prvi put smo zajedno svirali nekoliko sati. Bila je to čarolija.
Rhapsody in Bluegrass
Jeste li zbog njega pokrenuli sastav Flecktones?
Nisam namjeravao pokrenuti Flecktones ili nešto slično, ali s njim je bilo kao da sam odjednom mogao svirati onako kako sam želio i to u jazz kontekstu, a kada je došao njegov brat Future Man, odjednom je sve postalo tako jednostavno. Odjednom je sve što sam pokušavao učiniti zvučalo dobro. Kad sam to probao s drugim glazbenicima, zvučao sam kao neki tip koji pokušava svirati jazz, ali odjednom, učinili su da to zvuči legitimno. Naučio sam da je okruženje jednako važno kao i ono što radim. Ako ne sviram s ljudima koji znaju proizvesti odgovarajuće zvukove, bit će to samo isprobavanje, neće biti stvarno. S tim dečkima je sve zvučalo jako dobro. Edgar je i klasični basist, ne bi se čak ni nazvao jazz basistom, ali je vrlo, vrlo sposoban. Upravo je snimio album u duu s Christianom McBrideom, koji je fantastičan. Glazbenik je širokog spektra. Često svira s Yo-Yo Maom i drugim glazbenicima, ali radio je i vlastite koncerte. Sjajan je skladatelj. Tu je i Victor, A ostvario sam i projekt sa Stanleyem Clarkom i Jean-Lucom Pontyjem, što je bilo divno jer sam jako volio Return to Forever i volim Stanleyjevo sviranje kontrabasa. Njegovo je sviranje električne gitare također sjajno, ali sviranje kontrabasa je jedinstveno. Muzikalan je i stvarno zabavan, tako da smo se jako dobro zabavljali.
S kojim glazbenicima ostvarujete najbolju komunikaciju?
Najčešće se povezujem s udaraljkašima i bubnjarima. To su ljudi koji me razumiju i koje ja razumijem. Kad sam s bubnjarom koji sluša, odmah se spojimo. Uvijek mi je bilo lako s njima. Bez obzira razvijate li odnos s pijanistima, saksofonistima, udaraljkašima ili basistima, svaki odnos treba se dogoditi sa svakim glazbenikom u grupi. Morate doprijeti do svake osobe u grupi da biste imali sjajan bend. Svatko mora imati odnos s drugima. Komunikacija mora ići u svim smjerovima. To je ono što čini veliki bend. Ako bilo tko u bendu može svirati u duu s bilo kime, imate bend u kojem glazbenici stvarno slušaju i stvarno su usredotočeni jedan na drugoga.
Što vas je potaknulo na obradu skladbe “Rhapsody in Blue”?
Zamisao mi je sinula tijekom pandemije. Još kao dijete zaljubio sam se u tu skladbu Georgea Gershwina i oduvijek sam želio naučiti svirati klavirsku dionicu na bendžu. Tijekom pandemije, odjednom sam imao vremena i počeo sam ju učiti pokušavajući shvatiti kako mogu ovo, kako mogu ono, što je moguće, što moram izostaviti, funkcionira li? Proveo sam godinu dana radeći na toj skladbi dok nisam usavršio bendžo dionicu. Kad sam se uspio približiti klavirskoj dionici odlučio sam to djelo snimiti sa simfonijskim orkestrom, a potom sam osvario i bluegrass verziju.
Migli bismo ju nazvati “Rhapsody in Bluegrass”.
Ha ha ha, zabavno je i iznenađujuće jer je moglo biti užasno. Ne znaš dok ne napraviš. Album je objavljen na 100. obljetnicu prve izvedbe skladbe “Rhapsody in Blue”, koja je bila 12. veljače 1924. Stvarno sam ponosan na to. Bio je to skok u vis i trebalo je naučiti i stvoriti mnogo novih tehnika na bendžu da bi se to ostvarilo, ali ja to volim.
Preuzeto iz Novog lista od 24. ožujka 2024.
