Review
O tome kamo i koliko daleko može odvući pomahnitali ego, Billy Corgan može napisati, vjerujem, romane. Despotska ćelava glava alfe i omege nekoć slavnih The Smashing Pumpkins funkcionirala je oduvijek strogo po vlastitim načelima i logici, ali je vremenom išla i dalje od toga, sve manje prihvatljivo suradnicima. Zarativši s bubnjarem, pa s basisticom, pa se pomirivši s bubnjarem, ali zarativši s gitaristom, da bi se na kraju ipak opet razišao s bubnjarem, Corgan kao da je ispitivao vlastite granice paralelno sa strpljenjem obožavatelja benda (ili, možda bliže istini, njegova solo-projekta s nužnim suradnicima). The Smashing Pumpkins su velik bend ili su to bar bili i jako sam ih volio tada, devedesetih, kada su nizali tako neodoljive, impresivne distorzirane bajke, utiskujući svoj jedinstven trag na pjesmarici jedne turbulentne dekade. Ničiji ego to ne može prebrisati, kao ni nužne nus-pojave poput nepotrebnog povratničkog albuma "Zeitgeist".
Sad, evo, nakon kompletnog restruktuiranja benda, od čijih je izvornih članova ostao samo Corgan, stiže, pak, novi ego-trip. The Smashing Pumpkins više neće snimati konvencionalne albume, glasi odluka, znamo već čija, već će pjesme objavljivati na internetu, besplatno. Naravno, to je samo manji dio plana – naum je da se, paralelno s objavljivanjem online, pjesme objavljuju i u fizičkom formatu, četiri po četiri, dok ne ispune ukupno 11 EP-jeva, koji će jednom u relativno bliskoj budućnosti postati luksuzni box-set ili mega-albumčina "Teargarden by Kaleidyscope"! Dooo-bro! Progutajmo stoga priču o promijenjenim pravilima industrije i percepcije popularne glazbe, dakle, nužnosti ovakvih "tehničkih" mjera i zavirimo u najnoviji Billyjev kolaž. Prve su četiri pjesme tu pod zajedničkim nazivom "Songs for a Sailor"!
I – zvuče dobro! Čak prilično dobro! Ma ne bih to nazvao bogzna kakvim iznenađenjem, pogotovo u svjetlu većine onog što sam prethodno napisao, no, još od "Adore" (govorimo o sad već dvanaest godina!) The Smashing Pumpkins me nisu uspjeli oduševiti naprepad, onako kako su nekad znali kao rijetko tko. Sve što su radili u međuvremenu (a toga baš i nema bogzna koliko) poprilično mi je rashladilo glavu i dalo prednost drugima u navali na moje zvučnike. Baš zato uskličnik na dojam o prvom "svesku" najnovijeg "albuma". Jer, odmah na početku, pomalo zepelinovska, epska po strukturi "A Song for a Son" donosi bend koji se naslanja na vlastito naslijeđe iz epohalnog "Mellon Collie and the Infinite Sadness". Zvuk je to benda koji više ne uzdiše ni izdiše, već punim plućima grabi. Koliko god gitare zvučale zastarjelo (dobronamjernici bi rekli, retro), "A Song for a Son" je sjajna pjesma i time idealno otvaranje novog, vrlo ambicioznog (čitaj: pretencioznog) poglavlja, kojim će se Corgan ili posve slomiti ili posve preporoditi.
Preostale pjesme uglavnom održavaju tu svježinu na razini. "Widow Wake My Mind" pop je po mjeri klasičnih The Smashing Pumpkins, dakle, nešto što će za kategoriju više ponoviti na "A Stitch in Time" i efektno zaokružiti ovo kratko izdanje. "Astral Planes", pak, zvuči kao poveznica, gitarsko izdrkavanje koje, srećom, ne stigne prijeći u dosadu te je, kao takvo, najtanja pjesma na EP-u.
Dakle, recimo, probno, da se The Smashing Pumpkins... Pardon, Billyjev bend... vratio da napokon uistinu nešto učini. Kako se sam Corgan pojašnjava i opravdava, sad će imati mnogo više vremena i energije da se posveti baš svakoj pjesmi u potpunosti, a namjera da pomiri stari zvuk benda s novim preokupacijama otvara sasvim lijepe mogućnosti. Što god mislili o njemu i njegovim potezima i naravi, čovjek je to koji je itekako znao pisati lijepe pjesme, gotovo dječački bajkovite, čak i pod slojevima teških gitara i svirepih distorzija. Takvi su uvijek dobrodošli, makar se činilo da ih je vrijeme sažvakalo i ispljunulo. Još je deset EP-jeva na putu da nas osvoje.
Toni Matošin
/
« American Gothic 
