Spectre

Review

Nekome odraslom uz MTV i strane crtiće ime Laibach predstavlja tek minornu fusnotu o nekim čudnim Slovencima koji se nikad ne smiju, oblače uniforme, imaju vlastitu državu i čudno su obradili Rolling Stonese. No, koliko god površno moje poznavanje priče oko Laibacha bilo, toliko me i intrigirala ta mračna aura tajanstvenosti koja ih oduvijek obavija. U recima koji slijede navedena je donekle subjektivna interpretacija informacija sakupljenih putem svemrežja i blaženog zvukovlja, te pokoja riječ o najnovijem uratku.

Početkom osamdesetih, geografsko-povijesni čimbenici u vidu smrti Velikog vođe, stišavanja euforije oko glazbenog novog vala i turobne svakodnevice u slovenskom rudarskom mjestu Trbovlje izrodili su bend imena Laibach te pripadajući umjetnički kolektiv Neue Slowenische Kunst. Suptilno i ne toliko suptilno provociranje (blago rečeno) tadašnjeg režima što je dovelo do zabrane rada, kontroverzni javni nastupi, samoubojstvo frontmena... Teško je pomisliti da sviraju disco-pop. Glazbena struka svrstava ih u žanr zvan industrial, ponekad u podžanr martial industrial, ponekad i Electronic body music (EBM, za prijatelje), što god sve to značilo. Laički rečeno, njihov zvuk mješavina je ambijentalnih i sintetičkih zvukova s vokalom iz noćne more. Zapravo nikada ne znate što od Laibacha možete očekivati; jedino što je zajedničko gotovo cijelom njihovom opusu jest duboki vokal i provokacija, a u manjoj ili većoj mjeri to je slučaj i s albumom Spectre.

U nedostatku (opipljivih) totalitarnih i inih sustavama koje bi provocirali i, u vrijeme kada je nekoga isprovocirati ili šokirati gotovo nemoguća stvar, u Laibachu su se odlučili za blagi zaokret u svom izričaju, pa je tako ovaj album iznenađujuće slušljiv čak i za industrial laika poput mene. Uz ljudstvo već poznato s prethodnih uradaka: Milana Frasa u svojstvu vokala, Janeza Gabriča na bubnjevima, Luku Jamnika i Sašu Vollmaiera na sintesajzeru, od 2006. na koncertima i, od ovog albuma, u studiju, članica benda je i Mina Špiler na sintesajzeru te kao pjevačica. Vokali Fras/Špiler na albumu sudjeluju otprilike pola-pola i djeluju jedan drugome kao protuteža, jer koliko je Frasov glas dubok, zastrašujuć i monoton, toliko je Špilerin raznolik, jak i nježan. Album sadrži 14 pjesama, svaka je manje-više sugestivnog naziva s obzirom na tematiku. Nakon početne ode zviždačima umotane u, netipično za Laibach, radiofonično glazbeno ruho koja je s dobrim razlogom odabrana kao prvi singl, slijede jedan za drugim pravi dragulji mračne elektronike, svaki sjajan na svoj neobičan način, zaključno s obradom blues klasika kojeg je moguće raspoznati samo po trostrukom ponavljanju jedne strofe; sve ostalo je potpuno drugačije, prepuno glazbenog podteksta i podložno različitim interpretacijama kao, uostalom, i cijeli album.

Koliko god ovaj album bio iskorak Laibacha prema mainstreamu, daleko od toga da poruke koje Laibach odašilje na svoj prepoznatljiv način nisu aktualne i donekle kontroverzne. One su sada uronjene u nemjerljivo lakše probavljiv zvuk od prethodnih albuma, te tako neizbježno dopiru do više individua, što na kraju krajeva oni i žele. Kad bolje razmislim, možda se Laibachovci uopće nisu promijenili; možda se promijenilo poimanje srednjostrujaške glazbe koje se postepeno mijenjalo tako da mase lakše prihvate bijesne ritmove i neobične zvukove koje su ovi krajnje ozbiljni Slovenci oduvijek stvarali. Bili vi štovatelji Laibacha kao takvog ili ne, u ovom albumu možete i uživati i promišljati o bitku svijeta. Zato, navinite zvučnike na najjače (ili još bolje, otiđite na koncert), zatvorite oči, duboko udahnite i pustite da vas brujanje elektroničkog basa i vokala, synth-harmonije, orkestracije i vokal Mine Špiler odvedu na neko drugo mjesto.

Vilim Ivančan