Review
Još jedno dobrodošlo i kvalitetno napravljeno reizdanje koje je obilježilo 2022. godinu svakako je Roderickova „Milost ne tražim niti bih vam je dao! 1941-1971-1981-1991.“ Na dva kompakt diska, uz kvalitetnu opremu koja uključuje i popratnu knjižicu Bojana Mušćeta, glazbenoga autoriteta i publiciste, možemo pronaći njihov stari CD „Bilo jednom na Balkanu“, koji je prvi puta objavljen kao kaseta davne 1987., dopunjenog snimkama Roderick Novyja „Roderick In the Theatre“ te njihovim antologijskim albumom „Roderick“, objavljenim u formi vinila davne 1990. za Essec Records i Jugoton.
Grupu je osnovao Branko Kostelnik, novinar i glazbenik, a u njoj su svirali: Damir Šenk (klavijature), Željko Nikolin (orgulje), Darko Žeželj (gitara), Ivan Fekete (bas) i Dražen Zelenika (bubnjevi). Kao gosti se pojavljuju Boris Kovač (saksofon), Bela Marjaš (truba i trombon), Danko Burić (viola), dok uz Kostelnika pjeva nevjerojatna i čarobna Ksenija Gottwald.
Album započinje pjesmom „Letzte Dance“ u kojoj nakon jednostavnog zazivanja „Roderick“ s ugodnom kombinacijom trube, ritma i viole kreće pjesma napravljena poprilično u stilu Bauhausa i Petera Murphyja. Zanimljiv nastavak nudi nam i pjesma „Lovac“ sa zahtjevnom i privlačnom bas dionicom na koju se nadograđuje saksofon i vokal koji me pomalo podsjeća i na Tomija iz Phantasmagorije i njegovih svekolikih post-punk ghotic uzora. „Katedrala“ je još jedna vrhunska stvar ovoga puta u stilu Mizara i zvuči kao prava špica alternativnog izričaja. Svoje putovanje kroz najdublje razine podsvijesti Roderick nastavlja s pjesmom „Spleen“, dojmljivom pričom o sudbini političkog podobnika koji je jednoga dana puk'o kao kokica. Razplesani klavirski zahvati na pjesmi „Querelle“ ugodno nas vraćaju na trag Nico i Velvet Underground. Možda je produkcijski nešto mutnija, ali i to je u funkciji, jer zvuči kao da nam pjeva, ni manje ni više, nego sama Marlene Dietrich ili Nico, plavi anđeo. Na berlinski klavir Lou Reeda, nadograđuje se saksofon u stilu Bowiejeve berlinske faze i bez sumnje vrh je alternative ovih prostora, kojega bi se bez imalo problema i dilema moglo usko povezati sa svjetskom scenom. Ali, kako kaže iduća pjesma, „Bilo jednom na Balkanu“, nije to alternativa snimljena negdje vani, već upravo na ovim prostorima, što cijelu priču, tim više, diže na jednu višu razinu, dokazavši pritom da su se i u tadašnjoj Jugoslaviji itekako pratili trendovi svjetske glazbe te da je ta zapadno orijentirana socijalistička država itekako bila otvorena za sve utjecaje „trulog zapada“.
Ali nakon toga slijedi pjesma „Jug II“ koja mi zvuči kao da je ispala iz Bregine torbe nekoga soundtracka za Kusturičine filmove. Naravno, ne mora se svima sviđati sve, pa tako, eto, ni meni ova pjesma možda nije najbolje sjela. I dok sam s nestrpljenjem očekivao da ova pjesma prođe, razveselila me iduća „Osam žena“ koja svojom melodičnom strukturom i kvalitetnim aranžmanima podsjeća na neki soundtrack Arsena Dedića uz neizbježnu, blagu primjesu Balkana koju Arsen ipak u svoja djela ne bi uvrstio. Ali, kao što kaže idući naslov, „ništa nas ne smije iznenaditi“, sjećamo se bio je to nekad predmet u školi iliti „ONO i DSZ“. U tom smjeru krenule su i iduće dvije pjesme, pri čemu više preferiram onu drugu, jer me podsjetila na neki soundtrack Erica Serre ili Vangelisa. Zanimljiviji su „Gorki mjeseci“, instrumentali stabilnih i melodičnih bas dionica te zanimljivih improvizacija na violi uz ritam gitaru Bowiejeve „1984“. Ipak, „Gorki mjesec II“ zaprijetio mi je svojim nepotrebnim dance ritmom te sam se pribojavao da me u nekom trenutku ne pregazi Nina Badrić kao neki vlak. Blues u „Paralelnim svjetovima“ poslužio je kao slamka spasa, klasičan izlaz iz situacije u kojemu se album nekako porušio s točke početne genijalnosti pa sam se uz pripadajući saksofon mogao sasvim ugodno opustiti. „Četiri hvarska kipara“ varijanta su Rya Coodera i „Parisa, Texasa“ te zazvučali sasvim dobro, tim više što je uslijedio opuštajući preludij na orguljama i klaviru, a potom i sasvim dobar soundtrack „Vedri duh“. Naravno, ako je to pjesma za kazalište, trebalo bi je poslušati i pogledati u kontekstu kazališne predstave, što nažalost nisam učinio, pa iskreno ne mogu o tome niti donijeti neki konačni sud.
Na drugom CD-u možemo uživati u remasteriziranom izdanju njihova staroga albuma „Roderick“ te se tako vratiti na staru, dobru, izvornu kvalitetu. Nekad je to bio LP sa ženskom i muškom stranom, a sada je jedan vrhunski, produkcijski dotjeran CD na kojemu možemo pronaći vrlo kvalitetne obrade Velveta „I'll Be Your Mirror“, Doorsa „Chrystal Ship“, „White Rabbit“ Jeffersone Airplanea kao i „Fall In Love With Me“ Popa i Bowieja s Iggyjevoga albuma „Lust For Life“. Sve su to vrhunske obrade kvalitetnih pjesama u koje je Roderick udahnuo podosta svoje autentične osobnosti.
Sve u svemu, nije potrebno o Rodericku pisati mnogo hvalospjeva, jer učinili su to mnogi prije mene, preko „Poleta“, „Valtera“ i mnogih onovremenih listova u kojima su njihovu glazbu opisivali kao najbolji opis Fassbinderovog dekadentnog svijeta, a ona je itekako dio naše aktualne svakodnevice. Rekli su za njih da je „RODERICK grupa koja je definitivno uobličila svoj iskaz utemeljen na uigranoj, snažnoj i kvalitetnoj svirci u sprezi s profiliranom poetikom koja intenzivno propituje iskonsku rock 'n' roll svijest…“ te da bend „na neuobičajen, uvjerljiv i energičan način artikulira neuobičajene teme pri tome se jednako približivši koži i podsvijesti.“ (Branko Vrdoljak, VALTER, Sarajevo) kao i da je „RODERICK živi dokaz da elementarna liričnost nikada ne postaje banalna apstrakcija“ (Drago Borić, TEN, Osijek). A u Mladini se pisalo da je prava zvijezda skupine pjevačica koja je „na trenutke podpolnoma prepuščena toku glazbe, spet drugič polna hladu. Ki z izredno zavzetostjo in občutkom povezuje glazbeno tkivo RODERICKA“ (Brane Zorman, MLADINA, Ljubljana). Možda je najbolji opis da „RODERICK svojim eksperimentiranjem unutar standardnih obrazaca pop glazbe uspješno razbija klasične manirizme, napuštajući pri tome strukturu i formu pop pjesme, prikazujući je u različitim oblicima.“ (Siniša Radaković, POLET, Zagreb) „Oni sviraju oštro. Jasno. Čvrsto. U glazbenoj potrazi, lutanju prostorom dalekih novovalnih tragova, gotovo bienalnih eksperimenata i Cage sounda, s citiranjem Wailea, slušanjem Laurie te puno crnog, alter popa i što je najsretnije ponajviše RODERICKA“ (Goran Rem, Studenski list, Zagreb). Sve navedeno i dalje stoji.
Stoga, nema ovdje neke posebne dvojbe. Roderick je vrh domaće alternativne, od provokativnog naslova koji je dio citata Rade Končara prije strijeljanja 1941. od strane talijanskih fašista, nadopunjenog godinama ključnima za hrvatsku povijest, do onih koje će to tek postati. A album je svakako zaslužio postati dijelom zbirke svakoga ljubitelja alternativne i avangardne glazbe ovih prostora koja može stajati rame uz rame s istom nastalom na drugim svjetskim lokacijama.
Ivan Dukić
/
