Review
Tradicija je skladište nađenih stvari koje se ne drže pod ključem. Svatko iz njega uzima ono što mu se sviđa.
Mora se priznati da je mlada četvorka iz Frankemutha, Michigan s istančanim i za današnje prilike rijetkim, paradoksalno rečeno, klasičnim ukusom probrala po ponuđenom, te iz prašine na svijetlo dana izvukla glazbenu eugeniku, najbolje što je blues/rock glazba imala za ponuditi sedamdesetih i osamdesetih godina. DNK molekule Hendrixa, The Cream, The Who, Howlin Wolfa, John Lee Hookera opet su u zasluženoj ekspanziji, njihovi potomci su opet na putu sjajne budućnosti koja se može smatrati nezasluženo zaboravljenom prošlošću.
Opravdano su se GVF svojim djelovanjem i materijalom s prethodnih uradaka etablirali kao vrhunska atrakcija teške kategorije unatoč prvotnim tvrdnjama da nisu ništa drugo osim post milenijske verzije Led Zeppelina, da bi ovim željno očekivanim albumom raskinuli s tim nezahvalnim, ujedno i inspirativnim uzorom. Svojom mladenačkom energijom preuzeli su neuništiv klasični duh rock'n'rolla i na najboljem su putu prema pobjedi s jasno izraženim stavom da ne žele biti ničija druga violina u traženju svog identiteta. Nedvojbeno je da GVF voli esencijalni rock, sigurno više nego što sterilna kritika voli njih. Iskreno se nadam da materijal s ovog albuma nije njihov labuđi pjev. Dobra glazba mora biti smiona, glazba ove četvorke kojoj još nisu izrasle sve dlake (bez negativnih konotacija) zaista to je, sviđalo se to nekome ili pak ne. Mlade Američke glazbene snage uz kolege iz benda Rival Sons najbolji su dokaz cikličkog obnavljanja povijesti, u ovom slučaju glazbene, one koja tvrdi Rock'n roll will never die.
Njihov glazbeni ples uvijek je na ivici energičnog i nostalgičnog izražaja u kojem je Joshuin nevjerojatno potentan, rekao bih zlatom optočen vokal uvijek pun iskrene pasije koja izvire iz gotovo svake riječi, dok u tapiseriji koju stručno plete ostatak benda nema nikakvih pukotina u fasadi. Naime, instrumentalni dio ne stvara nepredvidive međuigre ili uznemirujuće gitarske pasaže ( Jakeov Gibson SG), već propulzivna sola i riffove kojima se treba često vraćati („The Weigh Of Dreams“, „The Barbarians“ koja podsjeća na najbolje trenutke Wishbone Ash-a) dok analogni bas i provjereni bubanj konstantno grade postojanu, armiranobetonsku bazu na koju se naslanja gotovo arhaičan zvuk klavijatura. Blago bendu u kojem vokal i gitara mogu gotovo ravnopravno ostvarivati zanimljive, pamtljive i iskrene linije.
Kaže se da se promjene uobičajeno ostvaruju nizom potresa i katastrofa, što je u slučaju GVF proteklo gotovo bezbolno. Njihova tranzicija iz navodnih imitatora u zanimljive autore rezultat je punoće duha koji prkosi globalnoj glazbenoj industrijalizaciji, rezultat je realizacije jakih melodijskih linija, bogatih i artikuliranih aranžmana koji su ujedno i stari i novi, ali uvijek poželjni. Produkciju ovog albuma potpisuje Greg Kurstin (radio s Paul McCartneyom, Foo Fightersima, Adele), zaslužan je za raskošnu instrumentalizaciju. Imponira glazbena elegancija koju ovi mladići isporučuju kroz pažljivo ispričane priče, ispolirane na nivou mnogo starijih i iskusnijih glazbenika, s filozofskim pitanjima o slobodi, ljubavi, životu, uticaju tehnologije na život, te uobičajenih Sci-fi preokupacija bliskih mladima. Govori se da je jedini adut ovog mladog benda zaista dominantan vokal . Pažljivim i opetovanom slušanjem cjelokupnog materijala ta teza gubi na vjerodostojnosti, sve, ama baš sve ukazuje da je ovaj mladi bend sazreo kako u kompozitorskom, aranžerskom, tako i instrumentalnom pogledu. Marljivo su učili od pravih uzora, pa su na pravom putu da postave putanju na koju će se u budućnosti novi bendovi referirati.
Marljivo, s primjerenim osjećajem bez nepotrebnog pretjerivanja, forsiranja i s zrelom koncentracijom grade ekspozicije svojih pjesama na teritoriju u kojem se osjećaju ugodno i zaštićeno. Za ovako mlade momke izuzetan uspjeh.
Sam naziv albuma i grafika omotnice kao da odaju homage autoru najsnažnijih i najpopularnijih djela iz domene fantasy literature. Nije teško pogoditi da je riječ o J.R.R.Tolkienu.
„Broken Bells“ bi svojom kvalitetom mogla s lakoćom steći epsku slavu. U svom začetku ima gitarski uvod koji „zaudara“ na „Stairway to Heaven“; daljnim razvojem melodije pravi vatromet mladenačke raskoši, iskrenih emocija, krasnih zvukova, nevjerojatnog vokala plavi sva osjetila potpomognut gitarskim wah-wah solom koji vraća sjećanja na „All Along The Watchtower“, što smatram izrazitim komplimentom ( Jake je imao od koga učiti). Nisam otkrio toplu vodu u tvrdnji da su u ovakvom glazbenom izričaju nastale najljepše balade, ova se svojom kvalitetom zasluženo ugurala u to odabrano društvo.
Prvo što mi pada na pamet slušajući prekrasnu, gotovo simfonijsko obojenu baladu „Heat Above“ sa otvarajućim orguljaškim zvucima ala Bach, misao je da bi je trebalo tetovirati kao trajni podsjetnik na neraskidivu, gotovo božansku konekciju između srca i mozga koju samo lijepa glazba zna postići.
Dokaz mladenačkog prkosa, nadarenosti i želje za dokazivanjem možda su najbolje prezentirali u pravoj prog rock poslastici „Age Of Machine“, siguran sam, stožernom mjestu bilo kojeg budućeg nastupa u živo. Pamtljiv riff, sugestivan vokal, sigurna instrumentalizacija, fina melodija komparativne su prednosti ovog „malog“ bisera kojim sigurno oblikuju svoju budućnost.
„Stardust Chords“ predstavlja sukus cjelokupnih vokalno-instrumentalnih avantura ovih mladića koji su zaista svima, a naročito mrziteljima objektivno pokazali da itekako imaju muda.
Jedno od centralnih mjesta na ovom albumu pripada mamutskoj (skoro devet minutna) arabeski „The Weight Of Dreams“ prepunoj spiritualnog iskustva i doživljaja, a koja se svojim orgazmičkim završetkom opravdano natjeće za jednu od ljepših balada ikad.
Pitanje je da li ovaj album ima poneku manu? Eventualno cjepidlačenje bi se moglo pronaći u relativno velikom broju pjesama (12) od kojih neke mogu biti distrakcija (“Built By Nations“, „Trip The Light Fantastic“, „Caravel“) od cjelokupne teksture zaista odlično posloženog materijal u kojem ipak dominiraju raskošne balade.
„There is a band from Michigan“ škrte su riječi koje je za njih izustio glavom i bradom Robert Plant. A više i nije trebao reći.
Đorđe Škarica
« Anthem of the Peaceful Army 
