Review
Ne sjećam se da je nečija glazbena artikulacija izazvala toliko podjela s kojima se jedino može usporediti uvijek aktualan nacionalni „sport“ – vječni derbi između navijača partizana i ustaša. Teško je numerički pogoditi kojih je više, no to je apsolutno nevažan podatak. Zasigurno ne postoji bolji PR u suvremenoj glazbi, jer nepobitna je činjenica da svi pričaju o njima. Gotovo sam siguran da članove benda boli neka stvar oko gore navedene podjele; mladići na pragu zrelih glazbenih i bioloških života svoje su uloge odigrali hrabro i pomalo neočekivano, svoje glazbene uzore revitalizirali su iz neke ne tako daleke glazbene prošlosti obilježene pojavom najboljih od najboljih i zato im zbog izbora „mentora“ naklon do poda.
Sigurno je da njihove priče nećemo moći uspoređivati s gotovo hipnotičkom naracijom Anthonyja Doerra iz romana „Svjetlo koje ne vidimo“ ili ushitom prvog viđenja svoda Sikstinske kapele, no očito je da je ova skupina mladih glazbenika shvatila da je hrabrost samo način kako treba postupati sa samim sobom, što izborom svoje glazbe neoborivo dokazuju. A usput su usvojili tvrdnju da je najteže nasljeđe koje glazbenik vuče kroz cijeli život siromaštvo ambicijama.
Tempiranje početka njihove pojave nije slučajnost; zavrtio se opet kotač povijesti, od glazbenih „dinosaurusa“ zaokupljenih u završnim fazama svog djelovanja zadržavanjem svojih pozicija, a koje je smijenio pokret u kojem su kratko vrijeme carevali mladi, gnjevni, socijalno osviješteni glazbenici žestokih stavova i limitiranih mogućnosti, pokret zvan punk koji je mutirao u garažni zvuk, grunge sa svim svojim derivatima procvjetalih u uranilovski indie obožavan od kritike koja je izgleda zaboravila što je nekad vrijedilo. Poznati aforizam „Ako nema zla i mržnje, onda zapravo nema ni povijesti“ možda se najbolje očituje upravo u pojavi i radu ovog mladog benda koji je nanovo glazbenu povijest vratio u poznate i priznate gabarite u kojima su i nastali gore navedeni „dinosaurusi“.
Kritički osvrti u kojima se učestalo od jednog dijela novinara spominje pomanjkanje originalnosti, sprdanje s kvalitetom njihova sviranja, pa čak i stilom oblačenja članova benda (Pitchfork), uspoređivanje sa mnoštvom bendova slične orijentacije nije očito naškodilo start-upu mladića iz Michigana.
Pred nama je službeno njihov prvi pravi dugosvirajući uradak nastao u netom završenoj godini. Matrica koju su glazbeno precizno determinirali na albumu „From the fires“ (spoju dvaju EP) zadržala je sve prijašnje osobine; klasičan hard rock je po mom skromnom mišljenju prikazan kao mainstream adresiran prvenstveno mladim slušateljima koje pokušava izvući iz ralja trendovske glazbe koja se uporno servira mladima, u cilju njihovog zagljupljivanja, pa tako posredno i lakšeg manipuliranja.
Priznanje takvog pristupa svoju afirmaciju doživljava pozivanjem benda na prestižne US festivale – Lollapalooza i Coachella, pa je prekomorska invazija samo pitanje trenutka.
I na kraju par riječi i o albumu. Otvarajuća „Age Of men“ slojevita je, dobro odsvirana i melodična kompozicija u kojoj se može, ruku na srce, pronaći najbolje trenutke iz opusa grupe Yes. Pa koga smeta neka pati, ovo je u svakom slučaju obećavajući početak jedne ugodne avanture.
Album je svojevrsna koalicija akustičarskih, intimnih i lijepih melodija („You're The One“; „Anthem“ ; „The New Day“ koja pomalo asocira na Blind Melon) u srazu sa teškim, agresivnim i donekle mračnim mjestima („Brave New World“ koje se ne bi sramili ni Maideni; „Lover, Leaver“ bastard Zeppelina i Sabbatha).
Veliko je pitanje što slijedi, zadržavanje i nastavak inicijalne forme, preuzimanje novog formata punog neizvjesnosti. Vrijeme je na njihovoj strani, uz pametnu produkciju, nastavak inspirativnosti i vjeru u sebe ovaj bend ima šanse za uspjeh.
I opet ponavljam: da, zaista bi volio doživjeti njihovo koncertno lice.
Đorđe Škarica
/
