Review
Tko kaže da ples ne ubija?
Primjer prvi:
U filmu „Konje ubijaju zar ne?“ nastalom prema kratkom romanu Horacea McCoya, Jane Fonda i Michael Sarrazin su se u doba velike krize natjecali u plesnom maratonu. Pobjeda im je osiguravala za život neophodnu novčanu nagradu. Razne manipulacije organizatora dovele su do toga da je iscrpljena, razočarana Jane Fonda radije izabrala put u smrt.
Primjer drugi:
Koreomania je bila neobična gotovo ritualna pojava iz 16 stoljeća koja je nesretnike u neobičnoj euforiji tjerala plesati do iznemoglosti ili čak do samog fizičkog kraja. Javlja se i ranije, pa je tako godine 1237 zabilježena pojava plesa i skakanja mnoštva djece koja je vjerojatno poslužila kao podloga za priču o Hamelinskom sviraču.
Stoga nije ništa čudno da je zaljubljenica u ritam i pokret (naravno i u note) svom petom po redu albumu dala upravo takav naslov.
Ako ste pomislili da je ovo još jedna kolekcija nemuštovitih, lako zaboravljivih, ritmom nabrijanih pjesama čiji je jedini zadatak zaglupljivanje slušatelja uz neizbježno topljenje kalorija, onda se grdno varate. Sadržaj ovog albuma siguran sam imao je pravi terapeutski učinak na autoricu koja je kroz svoje verse stalno razapeta između prezentacije jake ženske ličnosti, ujedno i ranjivosti kao druge strane medalje. Ujedno je ovo otvoreni poziv na ples uz kojeg se može ugodno maštati, oslobađajući pri tome demone koji čuče u svakom od nas.
Rijetki su albumi vrsnih glazbenika koji su u samim naslovima najavili plesni sadržaj, a koji nije bio osuđen na profaniranje (sjetimo se samo Bowievog „Let's Dance“).
Od samog početka djelovanja glazbu Florence Welch nije bilo preporučljivo svrstavati zbog kompleksnosti samih glazbenih linija (kombinacija klasičnog soula, glazbene romantike i raskošne rock dramatičnosti podebljano dozom potrebne ekscentričnosti u određeni glazbeni pretinac.
Ekscentričnost i originalnost Florenceinih uzora očito su kumovali njenim glazbenim vizijama (romantizam Kate Bush - ženske verzije Peter Gabriela, proto-punk zvijezde Patty Smith, eklektičnost islandske ikone Björk). A kada u njih upletete Florencein močan, renesansno/rokerski vokal, luksuzne, ponekad ekstravagantne aranžmane, poslovičnu pažnju za oblikovanjem svakog detalja onda je rezultat rijetko kada razoraravajući. Jer Florence rijetko kada ispadne iz svog visoko postavljenog okvira prepunog okusa, mirisa i identiteta. I ovog puta je ovim kompaktnim, odlično izbalansiranim materijalom pogodila frekvenciju s kojom će lakoćom pridobiti stare obožavatelje, kao i regrutirati nove.
„Free“ svojom euforičnom/zaraznom plesnom atmosferom koketira sa identičnom jednih Killersa, pa je ovo gotovo siguran sam koncertni favorit.
„Choreomania“ počinje instrumentalnim minimalizmom koji se u hodu pretvara u otvoreni poziv na mrdanje donjim ekstremitetima začinjen poslovično moćnim Florenceinim vokalom koji na momente podsjeća na jedan od njenih gore navedenih uzora-Kate Bush.
„Dream Girl Evil“ ima fantastičan refren koji se ne zaboravlja tako lako, pravi producentski biser koji ujedno reprezentativno očituje samu srž naslova ovog odličnog albuma.
„Cassandra“ je podsjetnik na „klasične“ Florenceine avanture iz prošlosti, fina harmonija obojana isto takvom instrumentalizacijom.
U „Daffodil“ Florence svojim inicijalnim uzdahom na granici straha i zaprepaštenja uvodi slušatelja u čudan, ali lijep svijet harmonije i još čudnijih stihova u kojim se mješaju realnost i fantazija.
„King“ će zasigurno biti eksploatirana kao zanosno glorificiranje jake ženske ličnosti kroz indikativne stihove:“ I am no mother,I am not bride, I am King.“
Ukratko ovaj album rezultat je čvrstog stava autorice, njenog pomalo euforičnog naastupa, poruka ljubavi, a koji će iskustvo slušanja fine glazbe odvući na jedan viši nivo.
Đorđe Škarica
/
« High as Hope 
