Review
Bill Evans je u jednom intervjuu rekao da vjeruje u stvari koje se razvijaju kroz težak, introspektivan rad jer glazbenici koji na takav način rade obično dođu do nečega značajnijeg, dubljeg i ljepšeg. Allan Holdswhorth je utjelovljenje takvog izuzetnog glazbenika u stalnom nastojanju za učenjem, eksperimentiranjem i napretkom. Samokritičan i skeptičan do krajnjih granica apsurdnosti, često poput Sokrata naglašava da što više zna to je svjesniji koliko malo zna, bilo o glazbi, bilo o životu: Mislim da onaj koji vam kaže da zna puno toga o nečemu, zapravo uopće ne zna puno toga o tome.
Iako inače za njega slušanje vlastitih albuma jednom kada ih završi i snimi vjerojatno predstavlja goru torturu od sofisticiranih srednjovjekovnih metoda mučenja, čini se da je Hard Hat Area uz Secrets ostao jedan od rijetkih albuma s kojim je donekle zadovoljan. Možda je i to bio jedan od razloga zašto se Leonardo Pavković, vlasnik MoonJune Recordsa, odlučio na ponovno izdavanje upravo ovog pomalo zaboravljenog dragulja iz 1993. godine. Ne treba zaboraviti da je, prema Holdsworthovim riječima, poznanstvo s Pavkovićem bio najvažniji događaj u njegovoj karijeri nakon teške situacije u kojoj se našao poslije razvoda od dugogodišnje supruge, gubitka studija i kreativne energije.
Za razliku od genijalnog, godinu dana starijeg Wardenclyffe Towera na kojemu je radilo više glazbenika, materijal za Hard Hat Area je uvježbavan s bendom uživo tijekom šestomjesečne turneje prije nego što su ušli u studio i snimili ga. To se odrazilo na telepatsku komunikativnost i povezanost moćnog kvarteta kojega su uz Holdswortha činili sjajni klavijaturist Steve Hunt, bubnjar Gary Husband te odličan basist Skuli Sverrisson.
Hard Hat Area je mračno i tehnički zahtjevno umjetničko djelo. PrimjericeTullio, koja je posvećena talijanskom biciklistu i inovatoru Tulliu Campagnolu, jedna je od Holdsworthovih najdužih kompozicija u smislu broja akorda. Priznao je da do tada nije napravio težu stvar, tako da nikada nije uspio zapamtiti do kraja čak ni redoslijed akorda. Međutim Holdsworth, čiji su genij priznali gitaristi poput Eddija Van Halena, Zappe, Satrianija, Johna Petruccija i koji je utjecao na niz gitarista poput T. J. Helmerich, Brett Garsed, Alex Machacek, pored tehničke virtuoznosti, perfekcionizma i smisla za kompleksne harmonije posjeduje nešto dublje, uzvišenije, intelektualnije i osjećajnije što se trenutno prepoznaje u primjerice liričnoj i istovremeno eksplozivnoj solaži na Ruhkukah.
Filmičnost i vizualnost su karakteristične za Holdsworthovu glazbu. U jednom intervjuu iz 1994. Chrisu Hoardu rekao je da je u filmičnoj, elektronskoj kompoziciji Hard Hat Area vizualizirao gradnju visoke zgrade u Tokiju u stilu Nintendove poznate igre „Super Mario“. Kratka i prekrasna Prelude u kojoj Holdsworthove note prelaze preko sintetičnog Steve Huntovog krajolika kao da rađa slike znanstveno-fantastičnih filmova iz 1990-ih.
U Holdsworthovom slučaju usporedbe s drugim gitaristima zaista nisu potrebne jer je riječ o glazbeniku jedinstvenog stila, ali može se reći da je Hard Hat Area jedan od klasičnih fusion albuma koji je po mračnoj atmosferi sličan Terje Rypdalovim djelima ili albumima Brand X-a. Zbog toga treba biti sretan što je Pavković dao po prvi put remasterirati, dizajnirati novi omot i ponovo izdati Hard Hat Area koji umotan u digipack izdanje izgleda i zvuči besprijekorno.
Ljubiša Prica
