Eric Reed, zvijezda fesivala Jazz.hr/jesen, koji će se u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja od 18. do 21. listopada održati u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. On će sa svojim triom nastupiti zadnje večeri festivala.
Eric Reed rođen je u Philadelphiji, Pennsylvania. Klavir je počeo svirati u dobi od dvije godine, s pet godina svirao je u baptističkoj crkvi svoga oca, a sa sedam je godina započeo formalnu naobrazbu na Philadelphia's Settlement Music School. U dobi od jedanaest godina njegova je obitelj preselila u Los Angeles gdje je nastavio školovanje na R. D. Colburn School of Arts. Na toj je školi 1986. upoznao Wyntona Marsalisa što je donijelo prekretnicu u njegovoj karijeri. U dobi od osamnaest godina, tijekom studija na Kalifornijskom državnom sveučilištu Northridge, Reed je s njim otišao na kraću turneju, a godinu dana kasnije pridružio se njegovu septetu. Poslije je svirao s mnogim uglednim jazzistima, a vodi i vlastite sastave. Cijenjen je i kao skladatelj.
Kako to da ste počeli svirati glasovir još kao dvogodišnje dijete?
Rođenjem sam od Boga primio darovitost. Jedino na taj način to mogu objasniti - da netko ima tako zamjetljiv talent u toj dobi. Nisam primao nikakvu poduku niti smo imali glasovir u našem domu. Imali su ga naši susjedi koji su me čuvali dok su moji roditelji radili. Oni su mi dozvoljavali da sjedim za glasovirom.
Što je važno za mlade jazz glazbenike?
Važno je da su mladi glazbenici u stanju izraziti zvuk i osjećaj svojeg naraštaja, doba, bez obzira što to bilo, bilo to dobro ili loše. Važno je da se izraze i da pri tom budu iskreni. Zabrinut sam jer gubimo važan dio tradicije. Ne smijemo zapostaviti potrebu za razumijevanjem i spoznajom podrijetla i veličine jazz glazbe. Ne smijemo propustiti priliku da saznamo tko je bio Wilbur Ware. Nikad ne bih trebao biti u situaciji da mladog glazbenika pitam je li slušao ploču “Ellington at Newport”. Svi klasičari su do svoje dvadeset i treće godine svirali Bacha, Chopina i Beethovena, ali među jazz glazbenicima te dobi ima onih koji ništa ne znaju o Budu Powellu, koji nisu zaiteresirani da nešto saznaju o njemu. Mene su stariji glazbenici poticali da saznam više o Budu Powellu i njegovoj glazbi jer on je jedan od stupova jazz pijanizma. Problem je u tome što oni to ne poštuju. Nije ključno s čim počinješ. Svi smo mi počeli s nečim drugim. Moramo izgraditi sustav koji neće ignorirati to što netko zavoli jazz slušajući, primjerice Davida Murraya ili Alberta Aylera, ali će ponuditi mogućnost proučavanja Lestera Younga jer on je bio najbolji u ranom razdoblju jazza. Coleman Hawkins - to su osnove. Važno je da se glazbenici upoznaju s korijenima glazbe koju sviraju. Tada će lakše spoznati tko su oni sami. Nitko nije došao niotkuda.
Tko je prepoznao vašu nadarenost?
Moji prvi susjedi u Philadelphiji. Bio je to Mack Hill, dobar prijatelj Bobbyja Timmonsa koji mu je dolazio u posjete.
Je li vam svirao Timmonsovu skladbu “Moanin'”?
Svirao ju je ujutro, popodne i navečer, ha, ha, ha. Jednom su primijetili da sam, prebirući po glasoviru, svirao melodiju koju sam čas prije čuo na radiju, nešto iz popularne glazbe. Pokušavao sam oponašati ono što sam čuo na radiju, ne s dvije ruke, možda tek s jednom prstom. Poslije, kad sam navršio pet godina, počeo sam primati privatnu poduku iz glasovira.
Jeste li tada počeli nastupati u crkvi?
Da, kao petogodišnjak.
Kako vam je to pomoglo u karijeri jazz glazbenika?
Odrastajući i svirajući u crkvi usvojio sam temelje u smislu sviranja glazbe unutar konteksta. Naučio sam kako izvoditi glazbu unutar emocionalnog konteksta, kako odabrati pravi ton, kako se glazbom obraćati ljudima. Različite pjesme, različite vrste glazbe, izvode se u raznim dijelovima bogoslužja. Određena vrsta glazba izvodi se tijekom prinošenja žrtve, drukčija tijekom molitve.
Nije li to princip sviranja na pogrebima u New Orleansu?
Svakako, da, to je isto. Kad se tijelo ispraća prema crkvi izvodi se spora, tužna glazba u molu.
Blues?
Da, ali može to biti i nešto drugo što iskazuje pijetet prema pokojniku. To nužno ne mora biti blues. To je tužna glazba, ali na kraju službe izvodi se radosna glazba kojom se pokojnik oslobađa i sjedinjuje sa svemirom ili onime za što ljudi vjeruju da je raj ili što god. Tada se slavi život i svira se nešto veselije, kao što je pjesma “When the Saints Go Marching In”. Ali to je posebnost New Orleansa. Tako nešto ne događa se nigdje drugdje.
Glazba koja se izvodi u crkvi zasnovana je na osjećajima. Je li taj osjećaj ostao u vašem srcu od djetinjstva?
Svakako. Svirajući u crkvi nisam čitao note. Tada nisam ni znao čitati note. Čak i danas u večini crnačkih crkava glazbenici uglavnom ne čitaju svirajući i pjevajući tijekom bogoslužja. Možemo vidjeti note u rukama nekih ljudi, ali uglavnom se radi o izvedbama bez čitanja nota. Većinu toga učimo po sluhu. Pjevači, jer uglavnom se radi o pjevačima, nemaju note.
Važno je učiti o tradiciji, ali još važnije je iskusiti ju.
Apsolutno. Poznavanje tradicije je važno zbog toga što pruža osnove, pokazuje nam o čemu se radi, nudi nam osjećaj pripadnosti i pomaže oko definiranja glazbenikove osobnosti unutar kulturne sredine. Pomaže nam u stjecanju osjećaja pripadnosti, utemeljenosti. No, ona se može odraziti na negativan način izgubi li glazbenik emocije i osjećaj za komunikaciju, povezanost s publikom. Ne želim da tradicija bude prepreka ostvarivanju napretka. Ona bi trebala biti odskočna daska za ostvarivanje promjena.
Mislite li da se taj osjećaj može izgubiti počne li glazbenik previše brinuti o notama?
Apsolutno.
Kad i kako ste ušli u svijet jazz glazbe?
U isto vrijeme, kao šestogodišnjak, kad sam počeo primati privatnu poduku. Teta i ujak su mi dozvoljavali da slušam ploče. Znali su da sam nadaren za sviranje glasovira i zato su za mene kupovali ploče pijanista. Bilo je tu ploča glazbenika raznih stilova. Posebice sam volio Horacea Silvera, Davea Brubecka i Ramseya Lewisa. Lewis je fenomenalan. Izvršio je ogroman utjecaj, ne samo na jazz nego i na pop glazbenike. Jedna od prvih njegovih ploča koju sam čuo je “Sounds of Christmas”, s božićnim skladbama. Poslije sam uživao slušajući ploče “The In Crowd” i “Wade in the Water”. Ostvario je snažan utjecaj na glazbu šezdesetih i na cijelu čikašku scenu.
Koliko je Philadelphija, u kojoj su djelovali mnogi slavni jazz glazbenici poput Bennyja Golsona, važna za vaše bavljenje glazbom na početku karijere?
O da, Lee Morgan također. Philadelphija je izvršila na mene snažan glazbeni utjecaj, ali ne u smislu jazz glazbe. U tom sam gradu bio više izložen gospel glazbi nego jazzu. Za jazz sam se zainteresirao tek kad sam došao u Los Angeles. U Philadelphiji sam živio do svoje jedanaeste godine, a u toj dobi svakako nisam zalazio u jazz klubove. Nisam znao za Christiana McBridea ili Dwaynea Burna ili Orrina Evansa. Niti jednog od njih nisam upoznao u Phillyju. Tamo sam se kretao u društvu glazbnika koju se bavili gospelom jer moje je otac bio propovjednik. Sudjelovao sam u glazbenim programima koji su se održavali u raznim crkvama. Upoznao sam gospel glazbenike i skladatelje kao što su Steven Ford, Gabriel Hardemen, Ketty Parhem, Rosie Wallace - sve te philadelphijske gospel legende. Tek kad sam doselio u Los Angeles upoznao sam se s jazzom i jazz glazbenicima: Teddyjem Edwardsom, Billyjem Higginsom, Johnom Claytonom, Geraldom Wilsonom. Uz njih sam se uključio u jazz na profesionalnoj razini.
Kako je suradnja s Wyntonom Marsalisom usmjerila vašu karijeru?
Sviranje s Wyntonom u mojim mladim danima osiguralo mi je određenu razinu poznavanja strukture. Suradnja u ansamblu, svakodnevno sviranje na visokoj razini, izazov sviranja autorske glazbe, sviranje tuđe glazbe na način kako ju je autor zamislio... Tada se u glazbi događa nešto posebno. Često sam svirao s glazbenicima koji nisu mainstremaši. Tada, krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam napravio jači proboj na scenu, moj je cilj bio svirati s Artom Blakeyem, Freddiem Hubbardom i Betty Carter. Svirao sam u Hubbardovu sastavu, a s Artom i Betty tek na jam sessionima. Bilo je to sjajno iskustvo, ali to nije isto kao sjediti pokraj majstora kao što su Art Blakey ili Betty Carter i svake večeri svirati s njima. To je prava škola. Ti su glazbenici stvarali tu glazbu. Art Blakey je osmislo koncept podučavanja mladih glazbenika. Betty Carter također. Podaci koje su oni nudili neprocjenjivi su. To je nešto što nije moguće naučiti u školi. Posebice je Blakey glazbenicima dozvoljavao slobodu da se izraze.
