Cijena slobode

Usprkos mišljenju da će nakon prvog albuma odmah propasti, rap metal Puležani Popeye su se vratili na scenu. Šest godina neizdavanja albuma je trebalo da se i zaboravi kritički i komercijalni debakl Domaći benzin i sada možemo reći da Popeye kreću ispočetka.

 

Rap s metal podlogom i nije žanr koji ima previše izvođača u Hrvatskoj koji se njime bave, no to ne znači da trebamo hvaliti sve što u tom žanru nastaje. El Bahatee je bio davno i bio je odličan, dok Popeye usprkos pretencioznosti da budu nešto podjednako dobro ostavljaju tek dojam limunade.

 

Kritičkog mišljenja našoj zemlji i kulturi zasigurno treba, no stvari poput EUrupa definitivno nisu takvo nešto. Dapače, ta stvar je naproblematičniji dio albuma jer i nije toliko uperena protiv uvriježenih mišljenja koliko loše parafraziranje ideja desničarskih medija.

 

Tekstovi su problematični i na više drugih mjesta. Pozitivno je što su Popeye ogorčeni trenutnom situacijom i da žele promjene, no humor kojim se koriste je priprost, a sarkastični žalci neće izazvati bol u glavi onih kojima su upereni koliko će biti ignorirani jer zvuče kao jeftino srednjoškolsko ismijavanje i provokacija.

 

Produkcijski je ovaj album izvrstan, pa u trenucima kad se žestoke podloge pogode s jakom dobrim pjesmama (Delaj, delaj, Žmanjana Dica) ovaj album postaje vrh žešćeg dijela hrvatske scene. To pokazuje da Popeye ne treba tako lako otpisati.

 

Iako šest godina od njih nismo dobili albuma, barem pola od ovih 18 pjesama s ovog albuma je suvišno, a Popeye bi morali poraditi na autorskim idejama jer je na temelju nekih pjesama jasno da potencijala tu ima, no kao da je nekad lakše nekad baratati pozerskim buntovničkim humorom, a ne punokrvnim socijalno kritičnim pjesmama.

 

Ivan Glazer