Hyde Park

Review

Na nasljeđu tako legendarne grupe kakva je bila Nirvana (teško je vjerovati da ih nema već četrnaest godina!) mogu se izgraditi kraljevstva. Naravno, ovom prilikom mislim na repetitivna glazbena življenja na staroj slavi; novac se nekako podrazumijeva. Dave Grohl, bubnjar upokojenih rock perjanica devedesetih, relativno je brzo nakon odlaska Nirvane u povijest i u legendu oformio Foo Fighters, i to kao gitarist, pjevač i autor pjesama, a ono što je najbitnije i na čemu mu skidam kapu je to da se ničim u svom radu poslije Nirvane nije pozivao na grupu iz koje je proizišao niti prizivao duhove i bildao marketing na tome. Foo Fighters su od početka, 1995. do danas, šest albuma poslije, bili i ostali prvenstveno pošten rock bend. Bez ikakvih pretenzija, velikih ambicija ili megalomanstva, baš, dakle, ono što bi rock band i trebao biti. Nisam osobit fan, ali ove činjenice su ono zbog čega ću im se uvijek rado okrenuti i rado ih poslušati.

S pet studijskih albuma u "radnoj knjižici" i s, nakon početnih turbulencija u "kadru", uhodanom, stabilnom postavom (Nate Mendel na basu, Chris Shiflett na prvoj gitari i, uz Grohla najeksponiraniji član Taylor Hawkins za bubnjevima) 17. lipnja 2006. pred 85000 ljudi u londonskom Hyde Parku održali su dotad najambiciozniji i najznačajniji nastup. Predgrupe su bili Juliette and the Licks, Queens of the Stone Age, Angels & Airwaves, te Motörhead, a koncert je sniman i dvije godine kasnije serviran na ovom vrlo jednostavnom – kakva i jest glazba Foo Fighters – DVD izdanju. Izuzetak bilo kakvih dodataka u pravilu se navodi kao nedostatak i velik minus, no kako jednostavnost i izravnost, te gola energija i poštena svirka jesu ono što najbolje opisuje i krasi Foo Fighters, ovakvo izdanje ispada pun pogodak, a i inače nisam sucker na bogzna kakve dodatne materijale ili deluxe izdanja.

"In Your Honor" s istoimenog albuma idealan je uvod u koncertni rock spektakl (pjesma, inače, otvara i album) s čvrstim gitarskim zidom buke i vokalom koji kao da poziva na akciju. A akcija odmah i slijedi, jer se pjesma kotrlja za pjesmom u kovitlacu koji se može opisati jedino kao... pa, rock 'n' roll. Set lista je pametno odmjeren presjek karijere (jedino prvi album, "Foo Fighters" iz 1995. nema nijednog "predstavnika"), a mjesto je našao i duet s Lemmyjem iz Motörhead "Shake Your Blood" s Grohlovog solo projekta "Probot", na kojem je kao pjevače ugostio heavy metal zvijezde i zvjezdice osamdesetih i devedesetih. Ne bih taj duet nazvao vrhuncem koncerta, ali u sjajno odmjerenom nizu teško je i inače izdvojiti određenu pjesmu. Svakako je zanimljivo iznenađenje gostovanje Briana Maya i Rogera Taylora iz Queen, koji su prvo raspalili uvodne taktove vremešne "We Will Rock You", da bi se sve kulminiralo u obradi "Tie Your Mother Down" iz podnošljivije polovice opusa Queen, a s Taylorom Hawkinsom za mikrofonom. "Stacked Actors" je, pak, poslužila za odavanje oduška, pa u ovoj verziji traje gotovo devet minuta, uključujući gitarski dvoboj Grohla i Schifletta) koji je dug taman toliko da ne stigne prijeći u dosadu.

Dakle, oko osamdeset minuta vrlo solidne svirke, odnosno, nadahnute izvedbe, a i Grohl, uz svo fuckin' ovo i fuckin' ono dobacivanje i nesmiljeno žvakanje teško uspijeva skriti oduševljenje prostorom i auditorijem. Evo, mene je gledanje koncerta navelo da preslušam nakon dugo vremena studijske radove Foo Fighters, a podsjetilo me i na to kako pravi rock koncert treba zvučati i izgledati. Dodatci (da ih opet spomenem)? Pa OK, možda bi bilo zanimljivo zaviriti malo iza kulisa, ali, zapravo, sve važno je tu u tih osamdeset minuta svirke za sve željne dobre rock zabave, kategorije koja je već duže vrijeme pomalo osporavana pa i zloupotrebljavana.

Toni Matošin