Review
S medijima se treba znati nositi. Kakva god vrsta celebrityja bili, koliko god težili bilo na kvantiteti, bilo na kvaliteti, kad se jednom otisnete u ono što, u nedostatku neke konkretnije, „teže“ riječi, nazivamo popularnost, svaki je korak bitan, svaki potez praćen i mjeren i nerijetko baš percepcija svih tih koraka i poteza u medijima gradi bitan dio ukupne slike. Lily Allen je, u svjetlu ovakvih razmatranja, posebna, koliko i uobičajena pojava. Posebna, jer sa svojih nepunih 24 medijski prilično pametno igra iako je izvan industrijske matice, a pritom sama piše prilično dobre pop pjesme, i to jednom nogom u alter vodama, a drugom u mainstreamu. Uobičajena je, pak, jer je obrazac mlade, nabrijane buntovnice daleko od novotarije u bespućima popkulturne zbiljnosti, pa se na prvi pogled cijela fama oko nje može činiti tek kao priča o još jednoj brzogorećoj lajavici. Srećom, čini mi se da je s Lily Allen priča potkrepljena kvalitetnim radom i pametnom glav(ic)om; nasljednik nepune tri godine starog dopadljivog debija „Alright, Still“ vrlo je dobar album, razrađeniji i kohezivniji od dobro primljenog prethodnika.
Lily Allen je, inače, dijete britanskog komičara Keitha Allena i producentice Alison Owen, te je odmalena „domaća“ pod svjetlima reflektora i bljeskalica. Mlada Londončanka brzo je shvatila da joj učenje neće donijeti ništa osobito poželjnog i dragog, pa se, nakon što ju je jedan profesor zapazio dok je pjevušila pjesmu Oasis, te joj ishvalio vokalne sposobnosti, bacila na glazbu. Na Ibizi je, uz očevo posredovanje, srela producenta Georgea Lamba i tako su joj se otvorili putovi u glazbenu industriju, mada prilično teško, budući da je već tada bila poznata po sklonosti alkoholu, a i to što je Allenova kći nije baš svugdje značilo nešto dobro i poticajno. No, Lily se nije dala, već je ležerno, bez velikih opterećenja nastavila raditi. Preko stranice na MySpace-u počela je u opticaj puštati demo snimke, koje su naišle na iznenađujuće širok, pozitivan odjek. Prvi album, „Alright, Still“, koji je izišao 2006., potvrdio je talent mlade lajavice, koja putem svoje stranice, ali i medija, nije štedjela kolege teških riječi. Jedna od posljednjih „žrtava“ u nizu bila je Katy Perry, koja, uistinu, nije Lily ni do koljena.
„It's Not Me, It's You“ kuhao se postupno, u parama alkohola, golišavih „skandala“, ali i u sve ozbiljnijem pristupu samoj glazbi. Da je uglavnom pijana sama je potvrdila, ali je isto tako najavila nešto veće i konkretnije od dosadašnjega rada. Po uhodanoj recepturi, pustila je prethodno nekoliko pjesama na MySpace, pa su prije izlaska albuma, u demo verziji svjetlo dana ugledale „I Could Say“, „I Don't Know“ koja je za album preimenovana u „The Fear“, postavši i prvi službeni singl, zatim pjesma koja je promijenila nekoliko imena dok nije na albumu postala „Fuck You“, te „Who'd of Known“, kojoj nije predviđala budućnost na albumu zbog prevelike sličnosti s pjesmom Take That „Shine“. Nakon dogovora s negdašnjim boy-band-herojima, zadnje spomenuta pjesma je ipak završila na albumu kao „Who'd Have Known“. Materijal je dobro primljen, potvrdivši Lilyn logični napredak, kako u rukopisu, tako i na samoj glazbi.
A poslagala je štošta na albumu, kojeg otvara meni osobno „najsingličnija“ među dvanaest pjesama, „Everyone's at It“ u kojoj se bavi drogom, odnosno, obrušava se na prečesto licemjerstvo i dvoličnost u odnosu društva prema uživanju droga. Dovoljno da zapali album i oblikuje pakiranje. „The Fear“ je prvi singl, u kojem se na novoj zaraznoj electro-matrici bavi sponzorlukom i sterilnošću celebrity kulture. „Not Fair“ pali nesmanjenim žarom, pričajući šaljivu pričicu o lijenom ljubavniku, dok „22“ posvećuje mlađahnim ljepoticama koje svu svoju energiju polažu u izgled, da bi u tridesetima shvatile da nemaju ništa konkretno ostvareno u životu. „I Could Say“ prelazi u nježnije vode i time krug kao da je zatvoren, pa, baš kao u samom nazivu pjesme, „Back to the Start“ vraća stvari glazbeno na početak kotrljajućom melodijom na elektronskim šprancama. „Never Gonna Happen“ započinje kao euro-pop, da bi se nastavila prostirati kao sjajna, prpošna pjesma. „Fuck You“ je prethodno na MySpace bila „Guess Who Batman“, pa „Get Wit the Brogram i naposlijetku „GWB“, jasno upućujući na sad već bivšeg američkog predsjednika. To što se sada zove slatko ekscplicitno „Fuck You“ dovoljno govori o političkim načelima mlade kantautorice. Slatka pjesmica, možda ponajviše retro od svih izašlih na albumu.
„Who'd Have Known“ je preživjela sučeljavanje s Take That, i to srećom, jer je u pitanju jedna od najboljih pjesama Lily Allen, u kojoj suptilno zrelo govori o prijateljstvu koje prerasta u ljubav. U „Chinese“ se bavi dostavom hrane, a u „Him“, ni manje ni više nego Bogom. Lily je posebno ponosna na stih „Do you think he's ever been suicidal? His favourite band is Creedence Clearwater Revival“. Završna „He Wasn't There“ je upućena ocu i, zvučeći baš kao s gramofonske ploče, efektno zaključuje vrlo ujednačen, snažan i osoben album.
Prva asocijacija nakon nekoliko slušanja je Kate Nash, o čijem sam podjednako dobrom albumu „Made of Bricks“ svojevremeno pisao, ugodno iznenađen onim što sam čuo. Uistinu, ove dvije mlade pjevačice imat će, vjerujem, još dosta za ponuditi u, nazovimo to nespretno, ali najbliže istini, alter-pop matrici. Neustrašivo, a suptilno otvaranje intime upakirano u fine pop melodije bez osobitih podilaženja konfekcijskim rješenjima i pravilima efektna je kombinacija u kojoj se pravi talent ne može ne razotkriti. Lily Allen ima dosta toga za ponuditi – zanimljiva je, hrabra, pametna i… talentirana. Treba li što više?
Toni Matošin
/
