Review
Poklonimo se, vratili su se na pravi put: Artic Monkeys i Suck It and See!
Iako su ih mnogi na njihovom početku svrstavali u istu ladicu kao i Franc Ferdinand, Kaiser Chiefs i ostale bendove koji su upravo ugledali svjetlo dana i izrodili poneki, kratkotrajni hitić, te lijepili im etiketu one– hit– makera, Arctic Monkeys su izdali već četiri studijska albuma, koji su se bez problema popeli na prva mjesta top lista, rasprodali se u rekordnim rokovima i čije predivno sarkastične i duhovite stihove pjevuše milijuni ljudi diljem svijeta.
Rijetki su vjerovali kako će grupica prištavih tinejdžera iz predgrađa Sheffileda, koji su prve instrumente dobili kao božićni dar nakon što su pogledali nastup Libertinesa i zatim snimali svoje demo snimke te ih dijelili po školskim hodnicima, ponosno, uzdignute glave koračati svjetskom glazbenom scenom rušeći s prvih mjesta top lista Lady Gagu, Robbie Williamsa i ostale etablirane glazbenice i glazbenike.
Dečki iz Sheefilda time su zakoračili u glazbenu povijest postavši drugi bend ikada koji je sa četiri uzastopna albuma završio na samom vrhu top ljestvice Top 10 UK. Osim njima, to je još uspjelo samo Keaneu, no bitno je napomenuti kako su Monkeysi to uspjeli sa četiri studijska albuma, dok je Keane imao tri studijska i jedan live. Zvijezde su dotakli 2006. godine kada je Whatever People Say I Am, That's What I'm Not postao najbrže prodan debitantski album u povijesti britanske glazbe (u prvom tjednu je prodan u 363,735 primjeraka) i drugi najbrže prodan debitantski indie album u SAD-u, a nastaviti će istim stazama i s novim Suck It and See It.
Ooo, hvala im što su promijenili ploču i što Suck It and See nije u potpunosti na tragu prethodnika Humbuga, kojeg nije mazila ni kritika ni publika. Možda je jednostavno bio prenagal prijelaz s mladenačkog i žestog zvuka prva dva albuma na tešku psihodeliju trećeg. No, sada kada se publika prilogodila i preboljela prvotni šok da su nam djeca odrasla i da njihov zvuk evoluira i doseže neke drugačije dimenzije, možemo mirno, s blagim osmijehom na licu kakvog barem ja imam kada slušam nešto vrlo dobro ili odlično, uživati u Suck It And See.
Dok je novi album zadržao notu psihodelije i surf-rocka te je i dalje očit utjecaj The Doorsa i Led Zeppelina, Monkeysi su vratili onu početnu živahnost i melodičnost, valjda i sami svjesni da su zastranili s teškim i sporim zvucima Humbuga.
Oduvijek su bili duhovit bend sa zanimljivim tekstovima pjesama. Smiješni, intrigantni i ponekad besmisleni bili su i ovaj puta: Bite the lightning and tell me how it tastes. Kung fu fighting on your roller skates.
Break a mirror, roll the dice. Run with scissors through a chip pan fire fight, go into business with a grizzly bear but just don’t sit down cause i’ve moved your chair, započinje istoimena pjesma, koja je objavljena kao prvi single. Iako ova pjesma nije reprezentativni glazbeni broj ovoga albuma, odnosno iz nje nije moguće doznati što se krije na ostatku albuma, svakako smatram da je bila idealan odabir za nagovjestiti novu eru Monkeysa.
Na krilima surf-rocka She's Thunderstorms, The Hellcat Spangled Shalalala, Piledriver Waltz i Suck It and See unose malodije uz koje se poželiš njihati, pa čak i upaliti upaljač i podignuti ga u zrak. The Hellcat Spangled Shalalala je prava ljetna pjemsma za koncerte na otvorenom, gumene čizme do koljena i kratke suknjice. Njene lagane melodije pažljivo ispresjecane basom tek toliko da ga osjetiš te laganim kricima gitare koje se ni ne primjete na prvo slušanje. Dok naslovna Suck It and See u nekim djelovima teksta podsjeća na mladog Dylana, ali s boljim glasovnim mogućnostima. Suck It and See također ima zaraznu melodiju i lako se zaljubiti u pjesmu, ali i uz pjesmu.
S Brick By Brick, koja je bila prva predstvaljena pjesma s novog albuma koju su predstavili javnosti, surfanje se nastavlja. Ovo je jedna od najživljih pjesama sa Suck It and See, back vokali upotpunjuju dojam, zvuk gitare je jasan i čist, a sve skupa podsjeća na glazbu stvaranu kroz 80-e i 90-e.
Dok Library Pictures može slobodno stati rame uz rame živahnim pjesmama s Whatever People Say I Am, That's What I'm Not, ljubitelji ljubavnih i nježnijih tonova već proglašavaju Love is a Laserquest uspješnicom albuma. Moja malenkost se ne bi složila, ipak je tu Reckless Serenade, nemarna i neobična serenda za još jednu ljubav koja to nije.
Nakon teškog Humbuga, koji je prestrašio i otjerao javnost, ekipa iz Sheffielda se vraća na stare staze, ali s novostečenim iskustvom, odrastanjem i glazbenim evoluiranjem. Obrijali su svoje prve brade, ljubili i izgubili svoje prve ljubavi, zadržali psihodeliju i surfanje po notama, ali ovaj put se, na radost svih nas, nisu odrekli svoje agresivnosti i žestine. A mi, tek obične slušateljice i slušatelji, moramo se pomiriti da nam djeca odrastaju i mijenjaju svoj izričaj. Neka, that's a good thing. Artic Monkeys odrasta lijepo i skladno, po planu, reklo bi se. Zadržali su izvorni zvuk, svoje korijene, a ostatak dodaju kako hodaju kroz vrijeme, izbirljivo i pažljivo.
Sve u svemu, uspješan album. Štoviše, vrlo dobar, no ipak lošiji od Whatever People Say I Am, That's What I'm Not. Ali tek za nekoliko nijansi. Ili pak mome melosu više odgovaraju mladi divljaci koji luđačke praše po instrumentima i klade se kako tko izgleda na plesnom podiju i nazivaju ljude vampirima.
Svjetlana Knežević
/
« Humbug 
