Review
Saxon, legendarni britanski heavy metal bend, početkom veljače ove godine novim je autorskim albumom razveselio svoje obožavatelje diljem svijeta. S obzirom da se o ovome bendu na stranicama našega portala do sada i nije previše pisalo (osim prikaza koncerata, najava novih izdanja i jedne recenzije koju se može pronaći tek preko tražilice), možda ne bi bilo zgorega povodom novog albuma napisati ponešto i o razvoju ovoga benda.
Nastali su prije sada već 45 godina te se uz Iron Maiden, Deff Lepard i Mötörhead smatraju predvodnikom novog vala britanskoga heavy metala. Naime, nakon uspješne prve generacije hard rock i metal bendova šezdesetih godina (Led Zeppelin, Deep Purple, Black Sabbath i drugih), početkom sedamdesetih heavy metal kao da je zapao u neku krizu, a medijski prostor više se otvorio nekim novim glazbenim stilovima koji su počeli dominirati (disco, glam, mod revival, new wave i elektronska glazba). Pojavili su se i neki novi bendovi: Queen, Hawkwind, Budgie, Bad Company, Status Quo i Nazareth. Kritičari su u to vrijeme heavy i hard rock bendove, jednako kao i progresivne rock sastave, nemilice nazivali „mastodontima“ ili „dinosaurima“ te tvrdili kako je njihovo vrijeme prošlo. Ali, upravo su bendovi novog vala britanskoga heavy metala dokazali da tome nije tako. I ne samo to, već su povrh toga za sobom povukli cijelu plejadu novih sastava na koje su utjecali, kao što su: Mötley Crüe, Metallica, Megadeth, Slayer, Anthrax, Pantera, Testament, Dokken, Skid Row, Overkill, Dream Theater, Exodus, King Diamond i Celtic Frost. Od početka karijere pa do danas, Saxon je objavio 23 studijska albuma, 11 live albuma i 11 kompilacija. Onaj prvi, istoimeni, objavili su 1979. godine, ali baš i nije polučio neki uspjeh. Tek su se svojim drugim albumom „Wheels of Steel“ (1980.) popeli na peto mjesto britanske ljestvice, te se ondje učvrstili idućim albumom „Strong Arm of the Law“ koji im je izišao već sedam mjeseci kasnije te iste godine. Uslijedio je još jedan izvrstan studijski album - „Denim and Leather“, a potom nešto slabiji live. No, Saxon je stekao svoju publiku i svako se iduće studijsko izdanje prodavalo u milijunskim nakladama diljem svijeta.
Slabijom točkom njihove karijere smatra se album „Rock the Nations“ iz 1986. godine. Neuspjeh se povezuje s odlaskom basista Stevea Dawsona, ključne kreativne figure u nastajanju dotadašnjih pjesama. S obzirom da je Steve napustio bend neposredno prije snimanja albuma, pjevač Biff Byford prihvatio se i sviranja bas gitare, što se baš i nije pokazalo najsretnijim rješenjem. Publika je bila blago razočarana, album se slabije prodavao, a budući je manja naklada popratila i idući album „Destiny“ (1988.), izdavačka kuća EMI je sa Saxonom raskinula ugovor. Lutali su od izdavača do izdavača (prvo Roadrunner Records, specijaliziran za heavy metal pa zatim Virgin Records) te istovremeno objavili i ponešto novoga, ali u to vrijeme bez nekog uspjeha. Doduše, Virgin Records je izdao njihove zapaženije albume „Forever Free“ (1992.) i „Dogs Of War“ (1995.), ali je zatim iz benda otišao i gitarist Graham Oliver, koji se povezao s ranijim 'otpadnikom' Dawsonom te su počeli zajedno nastupati. U početku su koristili ime Son Of the Bitch, prvotni naziv matičnoga benda koji se tako zvao prije nego su se postali Saxon. Razdoblje pada kvalitete Saxona istovremeno je bilo popraćeno pravnim 'natezanjima' s Dawsonom i Oliverom koji su registrirali ime grupe pa se pozivali da samo njih dvojica isključivo mogu nastupati kao Saxon. No, sud je napokon donio odluku: Saxon su upravo Byford, Paul Quinn i njihova ekipa. Nakon toga su bivši basist i gitarist nastupali kao Oliver/Dawson Saxon. Uz već spomenute konstante u Saxonu (pjevača Biffa Byforda i solo gitarista Paula Quinna) bubnjeve danas svira Nigel Glockler, koji je u nekoliko navrata napustio grupu ali se i vraćao, dok im je basist od 1988. Nibbs Carter. Drugu gitaru svira Doug Scarratt otkako je 1995. godine iz grupe otišao već spomenuti Graham Oliver.
S vremenom, Saxon se oporavio te se ponovno počeo izdizati albumima „The Inner Sanctum“ (2007.), „Into the Labyrinth“ (2009.), „Call to Arms“ (2011.) i „Sacrifice“ (2013.) i u pravilnim razmacima, od po dvije godine, objavljivao sve čvršća i solidnija nova izdanja. Albume su popratili kvalitetnim live nastupima, kao primjerice „The Battering Ram Tour 2016“ (o kojoj se pisalo i na našim stranicama), a početkom iste godine napravili su i europsku mini-turneju zajedno s grupama Mötörhead i Girlschool.
Naravno da u koncertno sušnoj Covid sezoni 2020./2021. ni Saxon nije mogao imati koncerte, ali su stanku iskoristili za snimanje cover album i pripremu novog autorskog materijala. Cover album je objavljen pod naslovom „Inspirations“ i na njemu su ponudili svoje viđenje pjesama velikih bendova poput The Rolling Stonesa, Led Zeppelina, AC/DC-ja, Deep Purplea, Jimija Hendrixa i drugih. Premda su se poprilično pridržavali izvornih predložaka, dali su pjesmama svoj osobni, čvršći pečat.
No, vratimo se temi - novom Saxonovom albumu, „Carpe diem“, koji je vjerojatno njihov ponajbolji album u posljednjih dvadesetak godina. Sadrži deset poprilično zanimljivih pjesama koje su tekstualno tematski gledano uistinu široka lepeza deset epizoda iz najrazličitijih razdoblja povijesti i suvremenog doba koje će vjerojatno jednom biti povijest. Ali, pjesme se donekle razlikuju kvalitetom i konceptualno im nedostaje neka čvršća nit poveznica.
Ipak, na početku treba istaknuti glavna obilježja ovoga albuma: iznenađujuća čvrstoća ritam sekcije, preciznost u izvođenju gitarističkih sola, ali i jednu frapantnu svježina u glasu Biffa Byforda, koji unatoč vremešnosti i svom prvom koraku u osmom desetljeću života s lakoćom izvodi izuzetno zahtjevne vokalne dionice. Album efektno i pomalo mistično otvaraju klavijature u naslovnoj pjesmi „Carpe Diem (Sieze the Day), prijelaz na bubnjevima i Byfordov vokal koji tako neodoljivo podsjeća na vokal Irona Maidena. Tekst govori o rimskim legionarima koji su došli do Hadrianovog zida te se ondje borili protiv Pikta. Pjesma je odlična, žestoka s Quinnovim izvrsnim solažama i zvučat će izuzetno atraktivno na otvaranju live nastupa. Druga pjesma „Age of Steam“ bavi se prvom industrijskom revolucijom. Gitaristički, Quinn ovdje pomalo podsjeća na Eddieja Van Halena, a Nigel Glockler udara nevjerojatno žestoki ritam s odličnim prijelazima na bubnjevima. „Pilgrimage“, pjesma laganijeg ritma, obrađuje vječitu temu hodočašća koja se provlači još od srednjeg vijeka. I ovdje nam je Paul Quinn priuštio nekoliko pravih gitarističkih poslastica. U pjesmi „Dambusters“ opisuje se operacija „Chastise“ ili „Dambusters Raid“ iz Drugoga svjetskog rata. Za manje upućene, tada su u noći 16./17. svibnja 1943. RAF-ovi avioni napali njemačku obranu te koristili posebne "odskočne bombe" kojima su probijene brane Möhne i Edersee i tako prouzročili katastrofalne poplave cijele doline Ruhr pa i obližnjih sela u dolini Eder. Dvije su hidroelektrane uništene, nekoliko ih je oštećeno, a osim njih stradale su tvornice i rudnici. Prema procjenama, poplava je usmrtila 1600 civila (oko 600 Nijemaca i 1000 radnika, zarobljenika, uglavnom iz Sovjetskog Saveza). RAF je pri tom izgubio 8 zrakoplova, poginula su im 53 člana posade i 3 ih je zarobljenih. Saxonov tekst pisan je naravno iz britanske perspektive, slavi junaštvo „Dambustersa“, a glazba je uobičajeno žestoka. „Remember the Fallen“ kreće žestokim riffom i podsjeća na Gillana. Pjesma je inspirirana epizodom iz najnovije povijesti - širenjem pandemije Covida-19. Ono što je zanimljivo jest da se veliča pobjeda u tom ratu u kojemu se „oni koji su pali nikada neće zaboraviti“. Iduća pjesma „Super Nova“ bavi se astronomijom, odnosno nestajanjem zvijezda. S obzirom da je dinamična, brza, žestokih prijelaza na bubnjevima, s jednim smirivanjem sredinom pjesme te nekoliko odlično prožetih solističkih dionica, također kao da je stvorena za live izvedbu. „Lady In Gray“ nešto je manje zanimljiva pjesma, pomalo patetičnog teksta u kojemu 'dama u sivom' (možda djelatnica američkoga Crvenoga križa) propituje na koji način je netko preminuo. „All For One“ još je jedna izuzetno brza pjesma koja govori o odanosti kralju, a „Black Is The Night“ o putovanju u „Zemlju bijelog medvjeda“, vjerojatno inspirirana knjigom Fredericka Georgea Innes-Lillingstona koji je opisivao arktičke avanture istraživača Allena Younga (1875.). Žestoka je, s puno riffova, promjenama ritma i kreativnom solažom, efektnim pratećim vokalom, tako da je još jedna vrlo kvalitetna pjesma ovoga albuma. Album u potpunosti vrhunski zatvara „Living On the Limit“, pjesma koja još jednom progovara o prolaznosti života kojega treba iskoristiti te ga proživjeti punim plućima, uz što više adrenalina. Pjesmu glazbeno nosi bubnjar, doista vrhunski Nigel Glockler. Vrhunsku produkciju ovoga albuma odradio je Andy Sneap, gitarist i producent koji je radio s velikim imenima kao što su Judas Priest, Accept, Blaze Bayley, Dream Theater, Opeth, Amon Amarth, Arch Enemy, Exodus, Megadeth, Kataklysm, Kreator, Nevermore, Testament, Carcass, Fear Factory, Overkill i DevilDriver.
Ukoliko će sve biti u redu, Saxon će u listopadu i studenome po Europi odraditi turneju „Seize the Day“. Nastupit će u Francuskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Italiji (u Milanu su 10. listopada, a to je Hrvatskoj najbliža lokacija), svirat će u Švicarskoj, Belgiji, Norveškoj i Finskoj. U pratnji će im biti Diamond Head, jednako žestoki i vitalni vršnjaci koji također djeluju od sredine sedamdesetih. Svakako bi ih trebalo pogledati i uživo, jer sudeći po novom studijskom albumu, Saxon bez imalo sumnje još uvijek može oduševiti sve ljubitelje ove vrste heavy metala.
Ivan Dukić
/
« The Inner Sanctum 
