Review
U deset godina koliko traje njezina karijera, "101" je šesti samostalni album izraelsko-nizozemsko-francuske kantautorice Keren Ann Zeidel. Višestruko talentirana vlasnica izraelske i nizozemske putovnice živi, pak, i stvara u Parizu i New Yorku, gradeći sve ove godine iskaz koji ne robuje niti duguje ijednom klišeju ili uzoru. U tom smislu, eponimni album iz 2007. bio je konačno čvrsto uporište za komercijalnu nagradu za sav dotadašnji trud, sjajan, neodoljivo mekan album stvoren da ga se stalno razotkriva i istovremeno čisto uživa; njegov nasljednik koji dolazi četiri godine kasnije na prvo uho je čak bolji i podebljaniji. Koliko god te usporedbe slabije držale vodu nakon nekoliko slušanja, toliko je to i nebitno. "101" je naprosto sjajan pop-album. Podrazumijevajući da se to podrazumijeva ipak ću nadodati: pop za one koji su "mrvicu" skloniji Black Box Recorder ili Regini Spektor nego Lady Gaga ili, da 'prostite, Justinu Bieberu.
Ovo brzpotezno etiketiranje ujedno sugerira ono čemu se najiskrenije nadam – proboju spomenute nadarene dame u područje šire aklamacije i više boldiranja svoga imena. Primjerice, otvarajuća "My Name is Trouble" kao krojena je za top-liste mada će ih tek omirisati. Slično bi se moglo reći za vrckastu koliko i ozbiljnu, krvavu "Blood on My Hands", pa i za "Sugar Mama". Između njih, sa svim svojim slojevima prostiru se prigušenije melodije koje, pjevane Kereninim pravocrtnim glasom nimalo ne olakšavaju proces njezina uvrštavanja među omiljene vam slavuje. Da, njezin vokal i dalje traži navikavanje, zavlači vam se sporo, kao u stalnoj predigri, sve do stupnja na kojem ćete ga ili obožavati ili otpuhati kao nezanimljivost.
Kako, dakle, do proboja kojeg maloprije spomenuh? Usprkos, naime, nekim limitima koje postavlja prvenstveno njezin glas, trud oko glazbe i produkcije je itekako hvale vrijedan. Keren Ann ga je odradila s brižnošću već iskusne graditeljice malog glazbenog svijeta, a bez namjere da ikoga zaskače ili bombardira. "101" će tako govoriti o nasilju, na naslovnicu čak postaviti damu s pištoljem, ali će zvučna slika biti dostojna desetogodišnjeg staža na autorskom stolcu i pod brzo zarađenom etiketom "indie-pop". Način na koji Keren Ann danas spaja blagu pretencioznost sa suptilnošću pametnoga popa ne bi smio ostati nenagrađen. Preslušajte ovo; malo će što ove godine u vašim zvučnicima biti tako znalački umiljato.
Toni Matošin
/
