Review
U sklopu vinilnih reizdanja kojima se obilježava četiri desetljeća pojave novog vala, Croatia Records je na 180 gramnom, atraktivno žutom vinilu, objavila i istoimeni prvijenac beogradske grupe Električni orgazam. Kao i ostali albumi koji su doživjeli ovu jedinstvenu priliku i ovaj je dokazao da je to u cijelosti zaslužio, jer radi se o jednom od temeljnih albuma bitnim za razumijevanje glazbe kasnijih desetljeća.
Naravno, prilika nam je to da se prisjetimo početaka ovoga benda te da možda mi, nešto stariji, oživimo neke vlastite uspomene. No, za početak, proletimo vremeplovom kroz onu ipak nužnu faktografiju. Električni orgazam su na samom početku 1980. osnovali Srđan Gojković - Gile, Ljubomir Đukić - Ljupče i Ljubomir Jovanović - Jovec u kavani „Mornar“, nakon koncerta makedonske grupe Leb i sol. Bilo je to vrijeme kad se u Hrvatskoj i u Sloveniji već nekoliko godina svirao već dugo popularan žestoki punk, čiji su predvodnici bili Pankrti, Termiti, Prljavo kazalište i mnogi drugi manje poznati bendovi. Električni orgazam svirao je zajedno nekih pola godine, paralelno uz njihov stariji projekt Hipnotisano pile, jer su uglavnom imali iste članove ali na različitim instrumentima (Gile je u Piletu svirao bubnjeve, a Jovec, koji je u Orgazmu svirao bubnjeve, u drugom je bendu svirao gitaru. A onda su početkom lipnja iste godine u beogradskom SKC-u održali i prvi nastup i to kao predgrupa, logično, Hipnotisanom piletu. I upravo se na tom koncertu dogodio ključan preokret: publika je nastupom predgrupe doživjela ekstazu a kad je započeo nastup 'glavnih zvijezda' počela se nemilice osipati. Gile je, kako se kasnije prisjetio u jednom intervjuu, u trenutku shvatio da treba prodati bubnjeve, otići u London kupiti prvu pravu gitaru i pojačalo te se prebaciti s bubnjeva na gitaru i derati dalje u smjeru Električnog orgazma. Bio je to kraj Hipnotisanog pileta i početak Električnog orgazma.
U Električnom orgazmu Gile je postao frontmen, premda je ključna kako autorska tako i izvođačka uloga bila ona Ljupčeta, klavijaturiste, koji je otpjevao pa i skladao niz njihovih ključnih pjesama te svojim klavijaturističkim rješenjima dao dodatnu snagu bendu. Na samom početku bas gitaru svirala je Marina Vulić, a na mjesto bubnjara uskoro je došao siloviti Goran Čavajda - Čavke, dok se Jovec ponovno prebacio na gitaru. U toj su postavi svirali prve žestoke nastupe među kojima je ostao kao antologijski zapamćen upravo onaj koji se zbio u jesen iste godine na Omladinskom festivalu u Subotici kada su u svojem energičnom, pankerskom zanosu porušili mikrofone, činele pa čak i porazbijali neke šarene žarulje koje su bile dio scenografije te istog momenta bili diskvalificirani.
Uslijedio je niz koncerata po tadašnjoj Jugoslaviji, a među najbitnijima svakako su bili oni u zagrebačkom Kulušiću, klubu u kojemu su primjerice u istom tjednu svirali Šarlo, Idoli i Električni orgazam. Priliku za diskografski proboj Električni orgazam dobio je u jesen 1980. kada su postali dio zajedničkog projekta pod naslovom „Paket aranžman“, na kojemu su mladi beogradski bendovi Šarlo akrobata, VIS Idoli i Električni orgazam dobili priliku te uz pomoć Ence Lesića, sive eminencije novog vala, napravili jednu odličnu kompilaciju u izdanju zagrebačkog Jugotona i tako postavili čvrst temelj daljem razvoju domaće rock scene. Ondje su se predstavili sa svoje tri pjesme: „Zlatni papagaj“, „Krokodili dolaze“ i „Vi“.
Nekoliko mjeseci kasnije, snimili su svoj istoimeni debitantski album i to u sljedećoj postavi: Marina Vulić (bas gitara), Branko Kuštrin – Mango (bubnjevi), Ljubomir Jovanović (gitara), Srđan Gojković – Gile (gitara, vokali) i Ljubomir Đukić (klavir, vokali). Bubnjeve je odsvirao Mango, bubnjar grupe I (nešto kasnije i bubnjar Katarine II.), jer je Čavke bio spriječen odsluženjem vojnog roka. Glazbeno pojačanje bio im je Kuzma Vitrosax, gost-saksofonist koji je tada svirao u Filmu a kasnije i u Psihomodo Popu. Dizajn za omot ploče napravio je Gile, a fotografije Goran Vejvoda, fotograf, glazbenik, glumac i producent, ukratko umjetnik svjetskog glasa. Članovi benda su u znak podrške ovaj album posvetili Čavketu, koji im se odmah nakon povratka iz vojske ponovno priključio.
A stranu debitantske ploče Električnog orgazma otvara pjesma s nazivom samoga benda. Pjesmu je napisao Gile, a robotski glas govori o električnim ljubavnicama koje ispunjavaju sve želje te za sitan novac omogućuju ostvarenje svih snova. Glazbeno, zanimljiv je to spoj elektronike, psihodelije i novog vala, koji pomalo podsjeća na Kraftwerk (a možda pomalo i na Joy Division) uz niz elemenata u Hrvatskoj i svijetu tada sveprisutnog novog vala. Pjesma se gradi postupno s nekoliko zanimljivih sola na gitari i klavijaturama i sasvim logičnim ubrzavanjem pred kraj pjesme koje završava u jednom disonantnom tonu. Druga pjesma je „Konobar“ Ljube Đukića, koja počinje kao neka dječja pjesmica, ali prelazi u žestok i duhovit punk, o tradicionalnom otporu prihvaćanja novih punkera kao nove vrste gostiju u ustaljenom sustavu vrijednosti. Nažalost, ovdje je već prisutna glavna boljka ove ploče, a to je mekana produkcija. Nije ona prisutna samo na ovom albumu, već je zamjetna i na drugim albumima toga vremena, koje su producirali rockeri nešto duže prisutniji na sceni, te u najboljoj namjeri da mladim bendovima daju dobar vjetar u leđa, poigrali se komercijalizacijom žestokog i buntovnog zvuka kakvi su se mogli čuti u live izvedbi te u konačnici, kao djeca, stvorili ježa ili dikobraza od plastelina. „Krokodili dolaze“, pomalo je paranoična pjesma zanimljive glazbene strukture u kojima su prisutne klavijature u stilu Stranglersa, ali i jedan lijepi solo na saksofonu Jurija Novoselića - Kuzme iz tadašnje grupe Film. Još jedna žestica na ploči je „Voda u moru“, odlična pjesma, produkcijski zagašenog punk ritma, jednostavnog ali simpatičnog teksta, a nakon nje slijedi nešto mračnija pjesma „Infekcija“, naglašenog ritma, u kojoj ponovno plijeni pažnju izvrsna i funkcionalna, pomalo psihodelična, solo dionica na saksofonu.
Druga strana ploče započinje izvanrednom pjesmom „Vi“. Osim zanimljivog teksta koji govori o otuđenosti i neminovnoj usamljenosti kao posljedici urbana života (autorice Snežana Vukičević), glazbeno se ponovno ističe fantastična kombinacija Hammond zvuka orgulja koja se stopila s onim novim, trendovskim pristupom klavijaturama, dok su gitare distorzične, ali još uvijek dovoljno melodijske i nenametljive. Pjesma „Fleke“, glazbeno koketira sa ska-ritmom i pomalo je morbidnog teksta, što nije atipično za bend koji svira punk budući je on sam po sebi provokacija i uperen protiv ustaljenog, nametnutog sustava vrijednosti te često koristi šok kao dio svojeg umjetničkog izražaja. Najslabiji moment ove ploče najvjerojatnije je punk izvedba „I've Got A Feeling“, pjesme Beatlesa. Naime, premda je u svijetu punka bilo nekoliko ranijih kvalitetnih obrada Beatlesa (The Damned su obradili „Help“, a Siouxie And the Banshes „Helter Skelter“), zbog ponajviđe svoje vokalne melodičnosti Beatlesi uistinu nisu kompatibilni s punkom i uvrštavanje ove pjesme na album čini se kao 'blagi' promašaj. Ali već nakon toga slijede dvije odlične pjesme: „Pojmove ne povezujem“ i „Umetnost“, žestoke punk stvari, koje su bez sumnje mnogo bolje zvučale uživo nego na studijskom izdanju. Vrhunac albuma upravo je posljednja pjesma - „Nebo“. Instrumentalno i aranžerski razrađena je do najsitnijeg detalja: ponovno osjeća se dominacija klavijatura u stilu nevjerojatnog Davea Greenfielda iz grupe The Stranglers, koji je bio nadahnut Rayom Manzarekom iz grupe The Doors. Ne čudi da je postala najpoznatija pjesma Električnog orgazma, jer tu je i tekst kojega je napisao Đorđe Otašević, lingvist i enigmat, a ide ovako:
„Moje su nebo vezali žicom
Po mome mozgu crtaju šeme
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vreme
Al' ne dam svoje ja ideale
I ješću snove umesto hleba
Ja svoju sreću nosim sa sobom
Ona je parče slobodnog neba…“
(Đorđe Otašević: Nebo)
Objavljivanje ove ploče još one davne 1981. naišlo je na izrazito povoljne domaće i strane kritike. Kris Bone, novinar New Musical Expressa, napisao je kako je Električni orgazam „jedan od najuzbudljivijih nebritanskih sastava“, tako da se dio njihove tiraže mogao kupiti i u Engleskoj. Nedugo potom, Marina je napustila bend, kasnije odselila u Englesku i bavila se filmom, pa je na mjesto basiste došao Jovan Jovanović Grof, a bubnjeve je svirao Čavke po povratku iz JNA. U toj su postavi nastupili u Poljskoj, održali šest koncerata, od kojih je jedan ostao zabilježen na mini LP-ju „Warszawa '81“ i koliko god je snimljen na običnom kazetofonu, u slabijoj kvaliteti, pokazuje nam pravu snagu benda u njihovom ranom punk i alternativnom izdanju.
Možda nije na odmet spomenuti da ovo ipak nije prvo ponovljeno vinilno izdanje ovoga benda. Naime, Croatia Records je prije dvije godine na vinilu objavila „Distorziju“ (1988.), peti studijski album Električnog orgazma, na kojemu se nalazi niz hitova poput “Debela devojka”, “Vudu bluz”, “Ša la la”, “Kapetan Esid”, “Ne postojim”, “Ja sam težak kao konj” i “Hej, ti” koje Električni orgazam, unatoč danas novijem usmjerenju prema mekšem i funky zvuku još uvijek rado izvodi na koncertima. Povrh toga, prije dvije godine objavljen je CD box Original album collection na kojemu je okupljeno prvih šest albuma Električnog orgazma, čiju recenziju možete pročitati na stranicama ovoga portala.
Velika je sreća za sve diskofile što se Croatia Records odlučila na ponovljeno izdanje odličnog prvijenca ove uspješne beogradske grupe koji je postao uistinu raritetan u sve popularnijim prodavaonicama ploča. Tim više što su mnoge pjesme i danas toliko svježe i aktualne, posebno u vrijeme dok nam, izgleda, nebo kao da je vezano nekom novom žicom, a neki novi krokodili koji dolaze po mozgu nam crtaju neke nove sheme. I unatoč već spomenute dvije male zamjerke (mekana produkcija i pjesma Beatlesa kojoj vjerojatno na albumu nije bilo mjesto), genijalno je to djelo koje svakako plijeni pozornost, a potom zaslužuje i postati dijelom svake ozbiljnije zbirke vinila.
Ivan Dukić
/
