Review
Ono što su nekada bili Backstreet Boysi u svijetu popa, prije tri godine to su postali Bring Me The Horizon u svijetu metala. Bend na čijim koncertima iz petnih žila vrište maloljetnice nakon višemjesečnog je pisanja i snimanja, pod producentskom palicom Fredrika Nordstroma, izbacio svoj treći studijski album dugačkog naziva There Is A Hell, Believe Me I've Seen It, There Is A Heaven, Let's Keep It A Secret.
Olie Sykes i ekipa od posljednjeg su se BMTH izdanja razišli s originalnim gitaristom Curtisom Wardom i zamjenili ga sa i više nego dostojnim, možemo reći, pojačanjem iz raspuštenih australskih metalcoraša I Killed The Prom Queen, Jonom Wainhofenom. Zvuk kojeg su njegovali na Suicide Seasonu ostao je prisutan i na ovom albumu čime su definitivno raskrstili s početnim deathcore zvukom, osim povremenim karakterističnim Olievim growlovima koji se na ovom izdanju primjete samo dva puta ali zato sve pršti od hardcore deranja i višeglasja te mnogih noviteta čime i ovo izdanje zvuči izrazito svježe, zabavno i nabijeno energijom.
Gostovanja mlade pjevačice Lights na Crucify Me i Don't Go, Johna Francescia iz You Me At Six te bolesni screamovi frontmana The Chariota, Josha Scogina dali su ovom izdanju dodatnu dimenziju i poprilično ga obogatili.
Sam album počinje izrazito atmosferičnom i tematski melankoličnom Crucify Me čije značenje se može shvatiti dvojako: kao Olijevo razračunavanje ili pomirba s Bogom. Ovakav tip zvuka prvi puta čujemo u aranžmanima BMTH-a a primjena elekronskih samplova i loopova kod clean vokala s već spomenutim pjevanjem Lights daju pjesmi hitoidni prizvuk. Sljedi Anthem koja uz Home Sweet Hole, Aligators Blood, Visions i Fox And The Wolf predstavlja ono tipično za Bring Me The Horizon, brzo, žestoko i s brutalnim brejkovima.
It Never Ends je pjesma za koju su snimili spot te ujedno i prvi singl. Apsoultni hit albuma u kojoj ima stvarno svega, od melankolije, ženskog zborskog pjevanja, amtosferičnih melodija i brejkova. Don't Go je tipični metalcore narodnjak u kojem opet clean vokal Lights dira točno u srce a pojavljuje se i violina što je nešto sasvim neuobičajeno za ovaj tip glazbe. Album završava s brzim, manje od dvije minute udarcem u glavu u vidu već spomenute Fox And The Wolf.
Bring Me The Horizon je bend koji možete voljeti ili mrziti ali činjenica je da svakim svojim izdanjem unesu neki novitet u i onako prezasićenu metalcore scenu i jedan su od rjetkih bendova iz tog žanra koji se može svidjeti ljudima koji ne slušaju nužno hardcore ili metal.
Tomislav Perica
/
