Prvotno najavljeni za nastup u Močvari, koncerti predvođeni Painom i Ensiferumom su zbog velikog interesa premješteni u javnim prijevozom dostupniji klub Boogaloo. Srećom. Jer je interes bio uistinu velik što se moglo vidjeti već u pola 7 prilikom ulaska u Boogaloo. Iako je satnica uredno objavljena dan prije koncerta i iako sam ju pročitala, u glavi mi je ostalo 18:35 pa sam tako svojom greškom propustila nastup japanskih metalaca Ryujin.
U već navedeni 18:35 na stage Boogalooa a ispred odlično popunjenog Boogalooa izašli su Šveđani Elaine predvođeni pjevačicom po kojoj je bend dobio ime. Elaine su došli po drugi put u Hrvatsku što su i sami rekli, ovaj put predstaviti svoj zadnji album “We Shall Remain”. Između pjesama pjevačica osebujnog stila (što se scenskog nastupa tiče) se obraćala publici kao prijateljima te zahvaljivala na dolasku na koncert i naglašavala kako upravo bez njih oni kao bend ne bi egzistirali jer su bez svojih fanova ništa. Pozvala je publiku na druženje na merchu između nastupa Ensiferuma i PAIN-a. Nastup je odrađen korektno, pjesme su im takve kakve jesu, u stilu symphonic metala, ali bez nečeg dopadljivog, prepoznatljivog i posebnog za čega bih se mogla uhvatiti i poželjeti ih slušati opet.
Ensiferum je odavno poznat zagrebačkoj publici te uživa po posjećenosti gotovo kultni status. Neki od obožavatelja dolaze s licem obojenog ratničkim crtama poput članova Ensiferuma dok drugi dolaze kostimirani. Otvorili su “Andromedom”, koja im je “najnovija” jer nemaju ništa nova izdano zadnje tri godine. Sa zadnjeg albuma im je “Run from the Crushing Tide”, a desetljeće stare pjesme poput “In My Sword I Trust” ili nešto mlađe “One Man Army” su izvrsno dočekane. Sami Hinkka se najviše prihvatio komunikacije s publikom i najava pjesama, a tu i tamo bi se i Petri obratio. Najveće oduševljenje, čini mi se, uvijek izazove “Lai, Lai, Hei” i prava je šteta što ne pjevaju više pjesama na materinjem im finskom. Koncert su zatvorili s “Two of Spades” a bisa nije bilo.
Za razliku od prethodne Elaine za koju sam imala dojam da traje i traje, nastup Ensiferuma je brzo prošao. Iako nisu žanr koji volim (draži mi je bio Petrijev Norther), moram pogledati istini u oči (kao u stihovima Lai, Lai, Hei – Jokaisen täytyy katsoa silmiin totuuden) i reći da Ensiferum ima ono nešto za što se publika zakvači i prati ih godinama. Atmosfera je bila odlična, Finci su zabavan bend kojima zavođenje publike ide od ruke.
Što reći o PAIN-u ili o Peteru Tägtgrenu a da se već ne zna? Došli, napunili Boogaloo, vrhunski odradili svoj posao. Imali su simpatičan video zid sa skečevima iza sebe koji ih je ujedno i najavio a za izvedbe “Call Me” poslužio i kao i nadomjestak za drugog pjevača. Ovaj put smo na stageu mogli vidjeti dva Tägtrena, već spomenutog genijalca Petera te njegovog sina Sebastiana za bubnjevima. Dašak svog uvrnutog humora su najbolje prikazali kada su izašli na bis izvesti “Party in My Head” u šarenim opravicama i sunčanim naočalama. Uz koje je sve pjesme publika uživala, najbolje se može vidjeti na ispod navedenoj set listi.
Set lista PAIN-a:
Let Me Out
End of the Line
Nailed to the Ground
The Great Pretender
Call Me
Walking on Glass
Revolution
Zombie Slam
Suicide Machine
Monkey Business
Coming Home
Have a Drink on Me
Same Old Song
It's Only Them
Bye/Die
Gimme Shelter
(The Rolling Stones cover)
Bis:
Party in My Head
I'm Going In
Shut Your Mouth
Sve pohvale organizatoru na poštivanju navedene satnice do u minutu kao i sve pohvale publici koja je došla na vrijeme i podržala bendove. U srijedu 1.11. nikako se ne smije propustiti Lost Society, bend koji je uživo fantastičan.
