Sinoć je u Vintage Industrial Baru dvadeset godina postojanja obilježio kragujevački punk rock kolektiv Čovek bez sluha uz potporu domaćih snaga zanimljivog naziva Pičke vrište. Zvuci koji mnoge generacije nostalgično vraćaju u srednjoškolske dane, pošteno su napunili prostor Industriala.
Predgrupa je, između ostalog, opravdala naziv benda, budući da su se između njihovih numera čuli pokoji vrisci. Kako god bilo, ti momci instrumentalno donose uvjerljivu dozu melodičnosti i brze, ali ne brzoplete žestine, ukratko, baš ono što punk rock traži. Jedinu zamjerku nalazim u neuvjerljivosti vokala koja dolazi do izražaja kada se uživo ogoli bez studijskog peglanja i ukrašavanja.
Nešto oko pola sata prije ponoći ČBS započeo je svoju proslavu na vidljivo oduševljenje prisutnih. Nastup su očekivano otvorili posljednjim singlom „Ti samo misliš da me znaš“ te pjesmama „Superheroj“ i „Upomoć“, koje također pripadaju novijoj eri benda. U jednom dijelu koncerta frontmen Miki Radojević je konstatirao kako se u Hrvatskoj rock prenosi kroz generacije i uvijek ostaje prisutan; iako ta tvrdnja stoji, razlog mlađe publike ipak treba potražiti u činjenici da je ovaj žanr oduvijek zadovoljavao primarno tinejdžerske, tj. srednjoškolske apetite. Međutim, tvrdnju da i ta generacija također preferira ranije uratke grupe dodatno je potvrdio jučerašnji nastup. Kada su Miki i društvo počeli skidati prašinu sa starijih izdanja, postalo je jasno kako publika voli baš to klasično štivo. Zaredale su „Ikarov let“, „Dosadan dan“, „Paranoik“. Mjesta se našlo i za pjesme iz razdoblja benda prije Mikija kao što su „Blef“ i za po mnogima najbolju njihovu kreaciju, poznatiju kao „Reci ne“. Ipak, vrhunac večeri bila je „Ništa mi staro ne nedostaje“, koju je većim djelom otpjevala sama publika, a popratila ju je odlična obrada Ramonesa pod nazivom „Pet Sematary“. U cijelom tom aranžmanu, jednostavnost i pristupačnost benda ostavljala je dojam kako se radi o lokalnom zagrebačkom bendu kojem su u publici uglavnom poznanici i prijatelji. Na kraju su uslijedila dva bisa za one najupornije, tokom onog drugog, članovi benda pozvali sve prisutne da im se pridruže na pozornici, te kasnije u backstageu.
To je bio šlag na tortu ove zabavno melankolične rođendanske žurke, koja je uglavnom ispunila očekivanja prisutnih. Ipak se radi o minimalističkom glazbenom pravcu koji je većini samo fast food hrana u jednom dijelu života; samim time dugoročnost ČBS-a zaslužuje veliki naklon i potvrđuje da su oni ipak više od nekog tamo pop punk bendića. Između ostalog, jučerašnji koncert uveo nas je u proljeće, a to je doba godine kada su zarazne melodije ovog tipa najprigodnije. Stoga preporučam konzumaciju navedenog svima onima čiji želudac može probaviti taj neslavni punk rock.
