Review
Engleska post-punk grupa osnovana u Leedsu 1976. godine. Originalnu postavu činili su pjevač Jon King, gitarist Andy Gill, basist Dave Allen i bubnjar Hugo Burnham. U toj su postavi snimili dva odlična albuma („Entertainment“, 1979. i „Soid Gold“, 1981.). Na njima su se u stilu post-punka tekstualno obrušavali na socijalnu nejednakost i političke promašaje britanske vlade. Teško je ne voljeti pjesme poput „Damaged Goods“ ili „Paralysed“, koje i danas zvuče zanimljivo i svježe. U to vrijeme su nastupili i prvi put u Hrvatskoj, na zagrebačkom Bienalleu 1981. godine. A onda se okreću new waveu s albumima „Songs Of the Free“ (1982.) i „Hard“ (1983.). Nakon ovih po mnogima osrednjih, a po strožima čak i loših albuma, čine i prvi prekid u svom radu (od 1984. do 1991.). Poslije ponovne obnove grupe, u promijenjenoj postavi snimaju slabo primljen „Mall“ (1994.) i nešto bolji „Shrinkwrapped (1995.)“ s kojim su učvrstili svoju poziciju u žanru synth-popa. Ponovno je uslijedila stanka koju su popunili izdavanjem dvostruke kompilacije „100 Flowers Bloom“ (1998.).
Od 2004. krenulo je ponovno okupljanje grupe oko Andyja Gilla, gitariste, koji je postao jedina konstanta u svim brojnim i raznovrsnim postavama ovoga benda. Napravili su turneju po Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi, Japanu i SAD-u i nakon svega zaključili da treba nastaviti dalje. Snimili su zanimljiv i obećavajući album „Return The GIft“ (2005.). Idući „Content“ (2011.), zvučao je pomalo umjetno i monotono, premda ga je otpjevao izvorni pjevač Jon King. „What Happens Next“ (2015.) usmjerio je bend prema industrial-rocku i alternativi uz blage primjese funkyja. Tijekom europske turneje tada su nastupili i u zagrebačkoj Tvornici Kulture (2015.). Četiri godine kasnije izdaju i prvi EP „Paper Thin“, kojim u pop-stilu najavljuju novi album „Happy Now!“ .
Ovaj deseti studijski album grupe sadrži 9 novih skladbi i jednu bonus pjesmu. „Toreador“ je pjesma koja bi nakon više slušanja mogla sjesti u uho, ali knjigu ne valja suditi po koricama, tako niti cijeli album po prvoj pjesmi. Jer nakon nje slijedi bezlični „Alpha Male“, zatim „One True Friend“ ima toliko iritantnih sintetičkih zvukova ritam mašina, čak i efekata na vokalu koja mi je stoga potpuno neslušljiva. „Ivanka – My Name Is On It“ instrumentalno zvuči kao nakićeni potpuni promašaj, a tekstualno kritizira nepotizam, što je dobro. „Don't Ask Me“ bi u nekom žešćem aranžmanu i drukčijoj produkciji možda na nešto i sličila, ovako je sasvim prosječna. „Change the Locks“ ima dobar, angažiran, politički tekst koji kritizira političke vođe i njihovu sposobnost manipulacije ljudima, ali instrumentalno kao i iduća pjesma „I'm A Lier“ podsjeća na onaj neuspjeli U2-ov „Pop“ album. „White Lies“ se potpuno pogubio u efektima, dok „Paper Thin“ ima lajt motiv na sintesajzeru kojim bi se vjerojatno trebao nametnuti kao totalni hit, ali „vuče“ na one najkomercijalnije pjesme „The Killersa“. I tako smo pomalo stigli i do bonus pjesme „Lucky“, koja opet ima odličan tekst; gorčina i životno razočarenje podsjeća nas na neke sretnije dane ove grupe, ali instrumentalno ponovno asocira na već spomenuti U2-ov album „Pop“ („Discotheque“).
I na kraju, mislim da o najnovijem albumu „Gang Of Four“ najbolje govori podatak da na tekućoj turneji u svojoj setlisti s njega sviraju samo dvije pjesme: „Torreador“ i „Changes A Lock“, dok s prvog albuma sviraju čak šest pjesama. Mnogi se s pravom pitaju zašto Andy Gill za ovakve projekte uopće koristi naziv „Gang Of Four“.
Ivan Dukić
« Hard 
